Na ispitu tolerancije goli do kože

Slovensko veleposlanstvo u Zagrebu prošlog je tjedna prosvjedovalo zbog objavljivanja autokarte Hrvatske u tjednik ‘Globus’, jer službena Ljubljana ocjenjue nedopustivim što je na karti ucrtana još neutvrđena morska granica između Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu. Kada bi to bilo pravilo, vozači bi se morali služiti kartama starijima od 15 godina – sve nove prometnice izgrađene u posljednjih nekoliko godina na njima doduše ne bi postojale, ali moglo bi se korektno reći da su to prijeratne granice, utvrđene AVNOJ-evskim dokumentima, koje je kao rješenje prihvatila i Badinterova komisija.
Jer, Hrvatska sa svojim susjedima iz bivše državne zajednice još uvijek nema točno utvrđene granice, što je najčešće glavni kamen spoticanja u njihovim bilateralnim odnosima. Zbog toga su Vukovarci godinama s čežnjom gledali pijesak na Adi koja je do 1991. bila dio grada – od jučer mogu ponovno bez graničnih kontrola čamcima na kupanje, što i nije bio lak dogovor.
Dva su otoka na Dunavu vezana uz hrvatski dio Podunavlja: poslije Šarengradske Ade, koja je hrvatskim seljacima gospodarski značajna, Vukovarska je Ada Vukovarcima godinama ljeti bio jedini spas. Taj pješčani dunavski otok do prošle je godine kontrolirala srbijansko-crnogorska vojska. Njezinim povlačenjem, što je također dio mukotrpnih pregovora Beograda i Zagreba, na scenu su stupili lokalni političari – mjesecima su dogovarali kako pojednostaviti režim prijelaza Dunava, a predsjednik vojvođanske općine Bač, Tomislav Bogunović ističe: "Ovako mala ada ne treba da bude veliki problem. Znači, mala ada neka bude zadovoljstvo, velike probeleme će rješavati ljud koji su zaduženi za to, znači ljudi koji se bave visokom politikom."
"Rekao bih da su pogranična suradnja i međudržavni pregovori dole odmakli da smo došli do jednog stupnja visoke tolerancije da smo omogućili za dobrobit naših građana - vukovarska je Ada na raspolaganju svih dobronamjernih građana" ,dometnuo je vukovarski gradonačelnik Tomislav Šota. Međutim i on naglašava da taj dogovor, koji je na snazi do sredine rujna, ne prejudicira bilo kakvo rješenje do kojeg moraju doći dvije države. Hrvatska se strana poziva upravo na odluku Badinterove komisije, za koju su "zakon" odluke AVNOJ-a i međurepubličke granice bivše SFR Jugoslavije, ali i na katastarske knjige koje nude zapravo pravi mali kaos – granica nije Dunav i sredina rijeke, kako se to prakticira u posljednjih deset godina od mirne reintegracije Podunavlja, nego ona čak 19 puta izlazi na kopno i ponovno se vraća na rijeku. Hrvatska slijedom toga ima više od deset prekopodunavskih džepova – katastarski joj pripada čak i dio Apatina. Na temelju tih katastarskih knjiga mnogi su iz tih dijelova Vojvodine dobili i domovnicu. Srbija pak takve džepove ima na pet mjesta. Sporno je gotovo 10 hektara oranica, šuma i pašnjaka na lijevoj strani Dunava, kojih se Hrvatska ne želi odreći, dok Srbija pak ne odustaje od površine od oko tisuću hektara na hrvatskoj strani Dunava. Od pregovarača za granice na srpskoj strani godinama se sluša da su katastarske knjige pravljene u 19. stoljeću, za vrijeme Austrougarske i popis su imovine, a ne dokumenti za određivanje administrativne, pa tako i državne granice.
Dužina državne granice između Hrvatske i Srbije iznosi 252 kilometra. Na njoj je 13 graničnih prijelaza: deset cestovnih, dva željeznička i jedan granični prijelaz za skele.