N. Ammaniti - autor romana o djeci i recenzija video igrica

Klinci su uvijek glavni likovi u romanima svjetski poznatog talijanskog autora Niccola Ammanitija ciji ce roman Dolazim po tebe i vodim te sa sobom biti ubrzo objavljen i u Hrvatskoj. Nije me strah i Skrge naslovi su jos dva poznata romana ovog 35-ogodisnjeg Rimljanima i napoletancau u kojima se djecji svijet uvijek sudara sa svijetom odraslih. Na Frankfurtskom sajmu knjiga pokusali smo otkriti zasto ovaj veliki autor pise o svijetu malih, i da li je uopce i sam odrastao. "Kad pogledam svoje lice i svoju kosu, vidim da se nesto promijenilo, ali u mom se mozgu nije puno toga promijenilo. Ne znam zasto, ali jednostavno volim pisati o djeci, mozda zato sto mi vrlo cesto govore da sam jako djetinjast" izjavio je u razgovoru za Deutsche Welle.
To sto nas djela ovog velikog-malog autora podsjecaju na Fellinijeve filmove i jug Italije nije slucajnost. Provesti svoja ljeta tokom djetinstvu u selu kraj Napulja mora imati nekakve posljedice. Ammaniti ima vrlo slikovito objasnjenje za to: "Mala sela su uvijek zanimljiva jer slice na akvarij. Svi su ti mali ljudi smjesteni u nesto sto slici na malu kutiju. Mozete otici tamo i pokusati upoznati sve te likove. To je jako lijepo jer svatko zna sve o ono drugome."

Zasto se ovom ljubitelju stripova pritom djecji svijet cini zanimljivijim vrlo je jednostavno: "Ne volim filmove i knjige kao sto su Harry Potter gdje je glavni lik uvijek mladi, vrlo inteligentan i mudar djecak. Djeca nisu takva. Puno djece nemaju sretno djetinstvo jer imaju problema s roditeljima, s drustvom…Poneka zive u ratnim podrucjima i nemaju dovoljno hrane. Ali, ono sto je predivno i nevjerojatno je to sto djeca i u najgorim situacijama uvijek imaju vremena da se igraju i zabavljaju."

Njegov roman "Nije me strah" odnedavno se moze gledati i na velikom platnu. Gabrielle Salvatores, reziser vec kultnog filma "Mediterraneo" je po izrazitoj zelji Niccola Ammanitija, koji je i sam napisao scenarij za film, bio jedini moguci odabranik. Michele, glavni lik romana prvi put se susrece sa strahom, smrcu i okrutnim svijetom odraslih. Odmah potom nam je Ammaniti otkrio, da on pritom ne pisu uvijek o svom vlastitom djetinstvu: "U mojoj posljednoj prici Nije me strah Micheleovo je djetinstvo posve drugacije od moga. Osjecaj straha i vjerovanje u cudovista je nesto sto je bilo jako vazno za mene tokom djetinstvo. Kao klinac sam volio ici na groblja. Za vrijeme karnevala bi se uvijek zamaskirao u kostura. Ne znam zasto, ali ubojstva i smrt su uvijek bili jako vazni za moju mastu, kao i za Michelevu. Moje omiljeno stivo kad sam bio mali je bile su price Oscara Wildea. One su jako tuzne, i ponekad jednostavno volim plakati. Sjecam se kako sam plakao i kako sam istovremeno bio sretan dok sam citao njegove price. Ali moj favorit je definitivno bio Edgar Allan Poe."

"Veliki" Niccolo, dao nam je i svoj recept kako mozete ostati klinac I u 21. stoljecu i sto je pritom vazno: "Pisem kritik za video igrice. Doma imam sve igrice koje postoje. Ali kad pisem nikad ne igram igrice. Ponekad mjesec dana samo igram video igrice. A to nije u redu. Mislim da klinci ne bi trebali neprestance igrati igrice. Tad nemate vremena da se dosadujete. A vrlo je vazno ponekad se i dosadivati. Lezite na krevetu, ne radite nista, ali tad imate vremena razmisljati."