1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Muzej Maxa Ernsta u Brühlu konačno otvara svoja vrata

Muzej poznatog svjetskog umjetnika Maxa Ernsta, nakon višemjesečnih će natezanja napokon biti otvoren u subotu, u njegovom rodnom mjestu Brühlu kod Bonna. U muzeju će biti izloženo oko 300 djela tog slikara, grafičara i kipara koja dokumentiraju njegov razvoj od revolucionarnog dadaizma do zrelog nadrealizma.

Max Ernst

Max Ernst

„Postavu izložbe smo koncipirali tako da oslikava različite stepenice u životu i različite lomove u djelu čovjeka koji je ovdje odrastao, koji je prema ovom kraju, ovom gradu na koncu imao vr­lo dirljiv odnos pun ljubavi. Često smo razgovarali o Brühlu i o studiju u Bonnu, o prijateljima, o Mackeu te o svemu što je ovdje doživio: krajoliku, šumi..., što su kasnije bile i glavne teme njegove umjetnosti.“

Nadrealistički „dvorac“

Werner Spies – veliki poznavatelj nadrealizma i prijatelj Maxa Ernsta – koncipirao je izložbu u povodu otvaranja muzeja. Porajnje je tako bogatije za još jedan dragulj moderne umjetnosti. Pored dvorca Augustburga u Brühlu, između Kölna i Bonna, tako sada stoji i dvorac Maxa Ernsta. Taj se dvorac sastoji od dva izvorna krila nekadašnjeg hotela te zalazišta za izletnike iz sredine 19. stoljeća koji su nakon Prvoga svjetskog rata bili sve moguće: dom za dojenčad, majke, a do 1990. i za stare i nemoćne. Kölnski projektni ured „van der Valentyn“ zadržao je klasicistička krila takozvanog „Benediktovog doma“ te je osmislio građevinu u obliku slova U iz čijeg središta stakleni kubus vodi u podzemni svijet, što je istodobno i estetski uspjelo i nadrealistički mudro arhitektonsko rješenje.

No, to smo znali još od polaganja kamena temeljca 2002. Zajedničkim snagama projekt su priveli kraju grad Brühl, umjetnosti na­klonjena Okružna štedionica i Udruga za promicanje Porajnja. No, nije divan samo vanjski omotač, nego je veličanstven i sadržaj – prekrasne skulpture, privlačne, lijepe, humorom natopljene, stare šahovske figure, koje pozdravljaju još vani, na ulazu. Stotine grafika, 60 skulptura te četrdesetak takozvanih D-painting i dripping uradaka ispunjavaju svjetlom okupane prostore. Trećina od nekoliko stotina izložaka je posuđena.

Kiparstvo kao izlaz iz slijepe ulice

O kiparstvu je Max Ernst svojevremeno izjavio: „Kada sa svojim slikarstvom dospijem u slijepu ulicu, kao izlaz mi preostaje kiparstvo. U izradi skulptura, baš kao i u ljubavi, ulogu igraju obje ruke.“

Jedna druga njegova izjava znakovita je za poimanje Maxa Ernsta kao slikara: „Slikar može znati, što ne želi. No, teško njemu, ako hoće znati što želi. Slikar je izgubljen, kada pronađe samoga sebe.“

Potragu za vlastitim izričajem umjetnik je opisao ovim riječima: „Prvi nadrealistički pokušaji bili su ono što se naziva ‚čistim automatizmom‛, nastojanje za izričajem bez ikakvog ustručavanja. Tragali smo za nečim što će čovjeka ojačati, nešto što ne postoji samo u našim osjećajima, u svijetu koji nas okružuje, u našim predodžbama, već nešto što nastaje i odigrava se upravo u grani­čnoj sferi, kao na filmskome platnu, gdje naši doživljaji poprimaju određeni oblik.“

„Sitnice“ koje narušavaju ukupni dojam

Pa ipak, nekoliko pojedinosti narušava ukupni doživljaj tog inače vrlo lijepo oblikovanog mjesta. Točnije rečeno, radi se o pet stvari:

  • Prvo: doista značajna ulja na platnu vise u Parizu, Düsseldorfu i tko zna gdje sve još na svijetu.
  • Drugo: vječito napeti odnos između grada i njegovoga vrlo obrazovanog, ali ne odveć pobožnog sina, poteklog iz katoličke obitelji, koji se nakon dodira s rajnskim ekspresionistima 1922. ipak priklonio francuskim nadrealistima, ostao je pomućen. Još do nedavno u Brühlu je pos­tojao tek skromni kabinet grafika Maxa Ernsta.
  • Treće: prijeporna uloga bez sumnje vrlo zaslužnoga povijesničara umjetnosti Wernera Spiesa, najvažnijeg motora, ali i sive eminencije muzeja Maxa Ernsta.
  • Četvrto: neslaganja do kojih je došlo između njega i nove direktorice koja je otpuštena, nakon što se požalila na stanje pojedinih zidova zgrade, što – čini se – ipak nije ostalo bez učinka, jer se muzej konačno otvara, premda drukčije nego što je bilo planirano.
  • Peto: među muzejima na čitavom njemačkom govo­rnom području prepoznaje se određeni neo-monografski retro-stil: Emil Schumacher u Hagenu, Felix Nussbaum u Osnabrücku, Paul Klee u Bernu, Hans Arp u Remagenu kod Bonna... Sve je to u redu, no kod Maxa Ernsta postoji opasnost da se galerija pretvori u neku vrstu modernističkoga zavičajnog muzeja sa željom za realizacijom nad­realnoga.

Povijesna figura

„Neki se pitaju: zašto tek sada, 30 godina nakon smrti. Ja mislim da je to divno, jer donosi sigurnost. Tek nakon 30 godina, nakon jedne do dvije generacije znamo što doista pripada povijesti i što nam je potrebno za konstrukciju povijesti. A Max Ernst pripada bitnim figurama da bismo kulturnu povijest 20. stoljeća napisali i predočili je", smatra Werner Spies.

  • Datum 05.09.2005
  • Autor Michael Köhler/Goran Goić
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZjP
  • Datum 05.09.2005
  • Autor Michael Köhler/Goran Goić
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZjP