Mršav ishod EU susreta na vrhu

Šest milijardi eura u sljedeće dvije godine trebalo bi da omogućiti davanje jamstva svim mladima u Europskoj uniji da će dobiti posao ili izobrazbu u nekom poduzeću kako bi stekli kvalifikaciju. To je samo kap u moru potreba. Čak i ako se na šest milijardi eura dodaju još dvije, o čemu je bilo riječi na summitu EU, ni to nije dovoljno. U usporedbi sa svotama kojima su spašavane banke, ili iznosima koji se izdvajaju za subvenciju poljoprivrede, osam milijardi eura je zaista sitnica.

Mladi se već danas osjećaju kao žrtve europske politike štednje. Prvenstveno na jugu Europe problem nezaposlenosti mladih nije samo društveni skandal, nego bi to mogla postati i opasnost za stabilnost društava i za europsku ideju.

Model dualnog sustava obrazovanja

Zaključak o programu za mlade stoga ima samo simboličan značaj, mada je i ta simbolika vrlo važna i potrebna. Mladi moraju spoznati da ih vlade nisu zaboravile. Međutim, da li se baš sve može postići samo izdvajanjem novca? Ništa se nije dobilo ako se novac potroši na nekoliko projekata koji će zakratko uljepšati statistike o broju nezaposlenih. No ukoliko se promijeni struktura obrazovanja, tada bi se postiglo mnogo više.

Njemački dualni sustav obrazovanja (kojeg karakterizira tijesno povezivanje teorije i prakse op. ur.) u međuvremenu važi za uzor u cijelom svijetu. Ukoliko ga uvedu Španjolska ili Grčka, jasno je da vlade tih zemalja ne mogu očekivati da će se stanje popraviti odmah. Poduzeća na jugu Europe ionako u ovom trenutku nisu spremne za nove investicije. I one bi od takve reforme imale koristi tek sa zadrškom.

Novac ne donosi neophodne reforme

Ukoliko se zaista želi riješiti problem, moraju se načiniti dublji rezovi. I tu se vraćamo izjavi njemačke kancelarke Angele Merkel da se ne treba raditi samo na tome da se stalno traže novi fondovi pomoći, nego da se mora povećati konkurentnost gospodarstva. Vlade u Ateni, Madridu, pa čak ni u Parizu nisu baš oduševljene ovom porukom. No upravo je povećanje konkurentnosti najveći dugoročni zadatak Europe, prvenstveno u državama na njezinom jugu.

Ako tvrtke nisu konkurentne, tada im ne koriste ni subvencije u obrazovanju. Ako vlasti opterećuju, a ne potiču poduzetnike, ako ih previše opterete porezima, tada se neće ni graditi novi pogoni. Ako vlada korupcija, onda na djelu imamo samo uzaludno trošenje novca i vremena. Ukratko: gospodarstvo mora imati zdrave uvjete za rad.

Sve je u rukama vlada

Ti uvjeti u državama Europske unije se ne mogu kreirati centralno, iz Bruxellesa. Same države stoga moraju povećati vlastite napore. I tu se krug zatvara. Francuski predsjednik Francois Hollande je nedavno "izašao na barikade" kada mu je Europska komisija preporučila određene reforme, što joj je i posao. Da naglasimo - preporučila, a ne naredila. Pariz je to shvatio kao diktat Bruxellesa, a taj spor je bacio sjenu i na tijek ovog susreta na vrhu.

Pri tome je jasno: onaj tko, kao Hollande, odbija stvarati uvjete za povećanje broja radnih mjesta, a nakon toga se žali na nezaposlenost i krivnju prebacuje na leđa drugih, izgubio je svaku vjerodostojnost kao političar.