1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

More sjećanja Waltera Kempowskog

Čitav život je Walter Kempowski bilježio razgovore s različitim ljudima. Oni su mu pričali o djetinjstvu, padu Berlinskog zida, godišnjim odmorima. Sad se posthumno pojavljuje njegova interaktivna knjiga Plankton.

„Sjećam se da je prvo što sam naučio bilo brojanje prilikom zatvaranja vrata zatvorskih ćelija. Tako sam brojao ćelije. Zatim, prilikom izdavanja hrane sam osluškivao koliko puta je žlica udarila u tanjure – po tome se moglo znati koliko tanjura, odnosno, koliko osoba leži u nekoj ćeliji. Osluškivao sam i glasove koji su se ponekad čuli i tako sam mogao raspoznati je li riječ o muškim ili ženskim zatvorenicima“, zubar koji u ovom poglavlju knjige „Plankton, Kolektivno sjećanje“ iznosi svoju priču, bio je i sam zatvorenik u Bautzenu, zloglasnom zatvoru u bivšem DDR-u. Njegova sjećanja samo su jedna od mnogih koje je kroničar, pisac Walter Kempowski godinama neumorno skupljao. Gotovo pet desetljeća je ljudima koje je susretao postavljao pitanja o svemu i svačemu – o roditeljima, o padu Berlinskog zida, susretima s poznatim osobama, ratnim iskustvima ili o najdražim igračkama. Odgovore na njegova pitanja je zapisivao.

Jedna vrsta

Radni stol autora Waltera Kempowskog

Radni stol autora Waltera Kempowskog

Sjećanja na zatvor u Bautzenu odudaraju i iskaču od ostalih priča vezanih za svakodnevicu, detalje iz rata ili pak ekstremne životne događaje. Razlog tome je da je i sam Kempowski osam godina proveo u ovom zatvoru zbog navodne špijunaže. I tijekom tog vremena doživio je nešto što više nije mogao zaboraviti. Kada se u zatvoru po prvi put smio kretati izvan svoje ćelije, do njega je doprlo šaputanje. Ovi specifični zvukovi koje nije mogao identificirati, bili su zapravo razgovori drugih zatvorenika. U predgovoru knjige „Echolot“, jednom monumentalnom djelu o Drugom svjetskom ratu, Kempowski je opisao upravo taj događaj. „U tom sam trenutku shvatio da se iz ovog zatvora već godinama odašilje jedna vrsta babilonskog zbornog pjevanja, a da zapravo nitko nije primijetio ili razaznao o čemu se govori.“

Ovaj je događaj za Kempowskog bio vrlo značajan, on sam ga je označio kao inicijaciju nakon koje je svoj život posvetio skupljanju sjećanja osoba koje je susretao. Njih je kasnije objavio u spomenutom „Echolotu“ koji se sastoji od četiri sveska, zatim u obiteljskom romanu svoje „Njemačke kronike“ te i u ovom posljednjem – „Planktonu“. Iako se ovi radovi čine vrlo slični budući da su nastali iz sličnog materijala i motiva, oni se ipak po mnogo toga razlikuju. Dok je još bio na životu, sam Kempowski je uvijek naglašavao da je „Plankton“ neka vrsta blata iz kojeg su izrasli „Echolot“ i „Njemačka kronika“.

Naime, dok je autor u ranije objavljenim radovima skupljeni materijal strukturirao i uredio, u „Planktonu“ se prilozi nalaze u svom „prastanju“. U svom dnevniku je Kempowski o tome zapisao: "Međusobni odnos tekstovnih kristala na svim razinama raznih agregatskih stanja: 'Plankton' – kristali snijega, 'Echolot' – snježni pejzaži, 'Njemačka kronika' – snjegovići."

Kristali snijega

Naslovna stranica knjige Plankton

Naslovna stranica knjige "Plankton"

Njegovi „kristali snijega“ napisani su na oko 800 stranica i kao što već leži u njihovoj prirodi, bez ikakvog tematskog ili vremenskog reda. Naprotiv, Kempowski je svjesno sabotirao bilo kakvu vrstu sustavnog reda ili strukture. Prilozi, sjećanja pojedinaca u ovoj su zbirci poredani sasvim slučajno – sjećanja iz Prvog svjetskog rata, stoje pored onih iz razdoblja pada Berlinskog zida. Odgovor jedne prodavačice knjiga rođene 1919. godine na pitanje: "Jeste li ikada vidjeli Hitlera?" stoji pored odgovora jedne učenice, rođene 60 godina kasnije na pitanje: "Što je to duša?".

Na ovaj način je nastala knjiga kojom vlada kaos. Jedni pored drugih stoje i sasvim banalni zapisi: “Imao sam ideju što želim postati. I to se doista tako i obistinilo“, kaže jedan muškarac o pojmu sreće. U nekim drugim zapisima sjećanja može se međutim pronaći i pravi književni potencijal: ”Kada je riječ o kažnjavanju djece, moja majka je uvijek rekla: ”Nikada ne udaram po glavi, nego samo po nogama. Na to je bila jako ponosna. Remen je visio na vratima podruma. Uvijek je udarala samo po nogama. Nakon toga smo tjednima morali nositi duge hlače kako nitko ne bi vidio plave tragove remena na nogama.“

„Lov planktona“

Želja autora koji je preminuo 2007. godine bila je da svakom tko to želi pruži mogućnost „lova planktona“ kako bi se „planktonsko more“ moglo i dalje povećavati. Izdavačka kuća Knaus ispunila mu je ovu želju. Izrađena je i objavljena posebna web-stranica na kojoj svatko tko želi može dati i svoj doprinos – upisati svoja osobna sjećanja uz pomoć pitanja koja je autor postavio. Ti se prilozi kasnije miješaju sa sjećanjima koja je skupio Kempowski – a rezultat novo, individualno izdanje „Planktona“.

Preporuka uredništva