1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mora li uvijek preko Twittera?

Politička komunikacija u Njemačkoj puna je nedostataka. Izbjeglička kriza to najbolje pokazuje. Kancelarka i njezina "velika koalicija" ne povlače uvijek vješte poteze, smatra Christian Trippe.

Svojim stranačkim kolegama Angela Merkel objašnjava sebe i svoju politiku prema izbjeglicama barem na stranačkim kongresima. Građanima u vrlo gledanoj TV-emisiji ona objašnjava "tko je njihova kancelarka" i zašto ona vodi upravo takvu, a ne neku drugačiju politiku prema izbjeglicama. Njemački Bundestag ona, međutim, nije izabrala kao pozornicu za raspravu o svojim odlukama, koje će - i u tome se slažu i zagovornici i protivnici njezine politike - Njemačku temeljito promijeniti.

Njemački parlament, tek da spomenemo, nije inzistirao na održavanju izvanrednih sjednica, niti je pokušao dovesti kancelarku u poziciju da mora odgovarati za svoje postupke. U zemlji koja svoj politički moral zasniva na etičkim kriterijima jedva da ima prostora za otvorenu raspravu na temu "za i protiv sadašnje izbjegličke politike". Šefica kluba zastupnika oporbene stranke Zelenih pokazala se na TV-u kako - i sama plačući - na grčkom otoku Lezbosu tješi izbjegličku djecu koja plaču. Zar nije najprije zadaća oporbe da zatraži da se ustanove smjernice održive politike integracije mnogih ljudi koji dolaze u Njemačku?

Koalicija guši svaku raspravu

Velika koalicija odrađuje ostatak posla i u korjenu guši živu, političku raspravu. S pokretom Pegida, koji je neprijateljski nastrojen prema strancima, i desno-populističkom Alternativom za Njemačku (AfD) Savezna Republika je dobila pravu izvanparlamentarnu oporbu desne orijentacije. Sve to prati niz političkih TV-rasprava koje mjesecima kao da poznaju samo jednu temu. I mediji kompenziraju ono što u Parlamentu ostaje neodrađeno.

Christian F. Trippe

Christian F. Trippe

Čak i nedavno preminuli i obožavani bivši kancelar Helmut Schmidt žalio se prije nekoliko desetljeća na potrebu Nijemaca za TV-demokracijom - mada je i on sam moć medija znao virtuozno iskoristiti za sebe i svoje političke ciljeve. Danas tako može proći kao pitanje tajminga ili stila da jedan predsjednik vlade najprije izabere TV-studio kako bi prodavao svoju politiku, prije nego što Bundestagu naknadno obrazloži politički kontekst.

Pitanja stila nisu pitanja sustava. Pa ipak, politička komunikacija može toliko izaći iz kolosijeka da izazove stvari koje nije željela i koje doslovce "nije imala na ekranu". Kada su se u kasno ljeto tisuće izbjeglica počele gomilati na mađarskoj granici i kada se njihova humanitarna situacija pogoršavala, njemačka vlada je odlučila izvan snage staviti pravila tzv. Dublinskog sporazuma i ljude nebirokratski pustiti da prijeđu granicu. Uz pomoć jedne poruke s Twittera, koju je objavila mjerodavna savezna služba, Nijemci su iskomunicirali s cijelim svijetom privremeni kraj europske regulative za azil. Ta poruka, siromašna riječima, izazvala je istinsku krizu Europske unije - naravno nenamjerno, ali politički loše odrađeno.

Jesu li kancelarkini selfiji tek potakli izbjeglice da navale u Njemačku?

Do danas se ne zna točno je li nakon te neoprezne poruke na Twiiteru došlo do stvarnog izbjegličkog vala. Jer ona je animirala krijumčare ljudi da idu u izbjegličke kampove u lov na mušterije, koje bi bile spremne platiti prebacivanje do Europe. Otvoreno ostaje i pitanje kakav je učinak imala kancelarkina fotografija, kada se, obraz uz obraz, slikala s izbjeglicom u privremenom smještaju. Učinak tih selfija nikada se neće moći empirijski utvrditi. Iza svega sa sigurnošću nije stajala promišljena strategija u komunikaciji.

Postovi i selfiji, twittovi i TV-nastupi političara nisu pitanje morala, već stvar ukusa - pa ipak, to su neizbježno visoko-politički potezi.

Preporuka uredništva