1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Moja najveća želja je posao"

Michael Williams je 2012. pobjegao iz Nigerije preko Libije u Njemačku. Trenutno živi u domu za tražitelje azila u Bornheimu kod Bonna. Tu čeka da njemačke vlasti donesu odluku o njegovom zahtjevu za azilom.

Štednjak se nalazi u podrumu. Michael Williams mora sići stubama, zatim proći jednim tamnim hodnikom da bi došao do slabo opremljene kuhinje u domu za tražitelje azila. "Ovdje si kuham", kaže ovaj 29-godišnjak. Često kuham juhu, uz to ebu, nigerijski prilog od maniokovca. Ono što mu je za to potrebno kupi u trgovini s afričkom hranom. Ali, tu ne može dobiti sve što želi. "Nedostaju mi brojni sastojci, neke stvari su ovdje jako skupe. Ali, ipak nekako ide."

Williams je jedan od oko 300 izbjeglica koje su dodijeljene gradu Bornheimu kod Bonna. Skupa s još 20 ljudi živi u jednoj kući koja pripada gradu. Od studenoga 2014. čeka na odluku hoće li dobiti azil. "Ne znam hoću li moći ostati", kaže Williams. Neizvjesnost ga opterećuje. Stalno naglašava kako mu teško pada to što ne može ništa raditi. "Nije lako. Htio bih sam zarađivati za svoje potrebe, ali moram čekati."

Williams pokazuje reporteru DW-a svoju sobu

Williams pokazuje reporteru DW-a svoju sobu

Tri kreveta i televizor

To se ne sviđa ni višem referentu za socijalna pitanja Bornheima Markusu Schnapki. "Nitko ne zaslužuje da tako dugo mora čekati na ostvarenje nekog osnovnog prava", kaže Schnapka. Među njegove zadaće pripada i smještanje i zbrinjavanje izbjeglica u Bornheimu. On nema utjecaja na postupak za dobivanje azila - za to je mjerodavan isključivo Savezni ured za migraciju i izbjeglice. Ali, njegovi kapaciteti su ograničeni, kaže Schnapka: "Potpuno otvoreno kažemo saveznoj vladi da pod hitno mora povećati broj službenika koji obrađuju te zahtjeve."

U hodniku doma za tražitelje azila opada žbuka sa zidova, osjeti se miris zahoda. "Ovdje nije tako dobro", kaže ovaj Nigerijac. Ali, ne želi kukati. "Nemam izbora. Moram uzeti što mi se da." Williams je u sobi s još dvojicom tražitelja azila iz Gvineje. Neko vrijeme već u sobi imaju barem jedan stari televizor - on bi inače završio na otpadu.

Williams i kolega na hodniku

Williamsov kolega iz susjedne sobe Mihretab Rezene Tekle potječe iz Eritreje

Većina od oko 300 tražitelja azila u Bornheimu živi kao i Williams u domovima ili privatnim stanovima. Odnedavno postoje i dva stambena kontejnera - gradi iz naziva "paviljonima". Trudimo se da izbjeglice razmjestimo po cijelome gradu, kaže viši referent za socijalna pitanja Schnapka. U jednu zgradu bude smješteno najviše 20 osoba. "Time izbjegavamo napetosti među stanarima tipične za velike izbjegličke domove i stvaramo ozračje stambene zajednice", kaže Schnapka.

"Nikad nisam planirao doći u Europu"

Da će jednoga dana živjeti u nekom domu u Njemačkoj Michael Williams nije nikad mislio. U Nigeriji je odrastao kao sin muslimana i kršćanke. Zato je imao poteškoća u zemlji u kojoj češće ima napetosti između tih dviju religija. Njegova majka je rano umrla. Kad je umro i njegov otac, očeva obitelj ga je odbacila. Izgubio je svoj dom, svoj posao - a nakon više godina i nadu da bi za njega stanje u Nigeriji moglo jednoga dana postati bolje. 2012. godine se prepustio krijumčarima koji su ga trebali prevesti u Libiju.

Na putu kroz pustinju umrlo je pet ljudi koji su s njim krenuli. Williams je preživio, stigao u Libiju i brzo našao posao. Ali, u ljeto 2014. tamo je eskalirao građanski rat. Za ljude kao Williams, koji su došli iz zemalja južno od Sahare, u Libiji je život postao nesnosan. Mnogi su morali raditi kao prisilni radnici ili su bili žrtve rasističkih napada. "Ja nikad nisam planirao doći u Europu", kaže on. "Ali, u Libiji nisam mogao ostati. Orobili su me i premlatili, bojao sam se izaći na ulicu."

Kao i brojni drugi odlučio se za rizičnu vožnju preko Sredozemnog mora. Kad je kratko prije nego što je stigao do talijanske obale otkazao motor brodice, Williams je strahovao da bi moglo doći do onoga najgorega. Nitko na brodici nije znao što činiti. Tek nakon nekoliko sati jednom putniku je uspjelo ponovo upaliti motor. Na kraju je brodicu primijetio jedan talijanski helikopter i pokazao joj put prema kopnu.

Dva bicikla na hodniku

Bicikli su na raspolaganju svim stanarima

Raditi, a ne prositi

Ostati u Italiji za Williamsa nije dolazilo u obzir. "Mnogi od nas su počeli prositi", pripovijeda on. Ali, on to nije mogao. "Htio sam otići nekamo gdje za mene ima posla. To je moja najveća želja. Zato sam došao u Njemačku." Ali, više od tečaja njemačkog jezika i programa za provođenje slobodnog vremena, koji organiziraju volonteri, ni Bornheim mu ne može ponuditi, kaže viši referent Schnapka. "Tražiteljima azila ne možemo dati posao dok ne bude donesena odluka o njihovom zahtjevu - tako propisuje zakon."

Kako stoje Williamsove šanse za azil u Njemačkoj, o tomu Markus Schnapka ne želi nagađati. Ali, stvari ne stoje dobro. Prošle godine je od gotovo 4.000 obrađenih zahtjeva Nigerijanaca za azilom u Njemačkoj Savezni ured za migraciju odobrio samo nešto više od 300. Williams najprije kaže da bi prihvatio i rješenje u kojem se odbija njegov zahtjev. Ali, kasnije mijenja mišljenje. "Ne mogu natrag u Nigeriju", kaže na rastanku. "Ako me odbiju, to bi bilo kao da me ubiju."

Preporuka uredništva