1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: Umjetnici s djecom

U europskom književnom pogonu još uvijek prevladava mišljenje da su umjetnici usamljeni pojedinci i gotovo nitko ih ne dovodi u vezu sa ulogom roditelja. No to je iskrivljena slika, smatra Dana Grigorcea.

Kada neko dijete glumeći neku kazališnu ulogu iziđe na pozornicu, ono na sebe privuče sve poglede. Hoće li pogriješiti? Zna li kuda treba ići, a da ne pogleda publiku? Neke će nastup djeteta dirnuti, a drugi će reći da djeci nije mjesto na pozornici u predstavi za odrasle. Prisutnost djeteta svakako znači prekid velike fikcije na sceni. Gledaoci se usredotoče na dijete i više nisu u ulozi gledatelja. Kada pitate glumce što nikada ne bi učinili oni kažu da ne bi nastupali s djecom i životinjama.

Ali što se događa kada se neko dijete pojavi u životu umjetnika? Do koje mjere književni pogon prihvaća književnice i književnike koji su postali roditelji?

Prije godinu dana povela sam preko ljetnih praznika sa sobom svoju šestogodišnju kćerku na književnu turneju kroz njemačku pokrajinu Schleswig-Holstein. Na dugim putovanjima vlakom čitala sam joj ili smo crtale. U hotelima sam plaćala dodatnu cijenu. Preko dana je program bio namijenjen djetetu, na dječjim igralištima ili vrtuljku. Na prvom odredištu, u Husumu, posjetile smo kuću pisca Theodora Storma. Malu kuću u kojoj je živio sa ženom i puno djece. Kako je pored tolike djece mogao napisati sve te knjige i sva ta pisma? Moja kćerka je odmah sjela za njegov pisaći stol oponašajući književnikovu zamišljenu pozu sa slika koje su bile posvuda naokolo.

Iživcirana publika u Njemačkoj i ljubazne bejbisiterke u Skandinaviji

 Dana Grigorcea Gastautorin für Mein Europa (ZDF)

Dana Grigorcea

Za vrijeme mojih književnih nastupa, na moju kćerku su prema mojoj želji pazile stažistice ili tajnice literarnih ustanova. Unaprijed sam pismeno izrazila tu želju. Ali u jednoj književnoj ustanovi osoblje je bilo iziritirano mojom željom i nije mi izašlo ususret. I onda je sve išlo kao u komediji. Moja kćerka je morala na WC, nespretno se ispričala publici, dokopala se vrata, a vani je nabasala na velikog psa. Kad sam začula njen vrisak istrčala sam s pozornice. Onda je moja kći htjela skakati u dvorištu na trampolinu koju sam s pozornice mogla vidjeti kroz prozor. Ali se odmah potom vratila do mene na pozornicu i došapnula je da je namočila čarape. Većina u publici nije skrivala svoju odbojnost prema onome što se događalo na pozornici. Njima je sve to bilo čin drskosti i nepoštivanja publike.

Sasvim drukčije mi je bilo u Švedskoj, na sajmu knjige u Göteborgu. Tamo sam povela  sina kada je još bio beba. Organizatori sajma su angažirali jednu dadilju koja me pratila u stopu. Sajam je surađivao s jaslicama u kojima su lijepo pazili na djecu pisaca, izdavača, ali i radnika na sajmu.

Druga lijepa uspomena ostala mi je s književnog festivala u švicarskom Solothurnu. Tamo je više književnika došlo s djecom. Mi smo svi naizmjenično pazili na djecu, tako da je svako od nas bio slobodan za vrijeme nastupa.

U književnom svijetu je dakle važna privatna inicijativa. Ali je među ljudima nažalost još uvijek vrlo raširena slika o književnicama i književnicima kao o isključivim solistima.

Dana Grigorcea, švicarsko-rumunjska književnica, rođena je 1979. Njezin prvi roman napisan na njemačkom objavljen je 2011. pod naslovom „Baba Rada". Godine 2015. objavila je roman „Primarno osjećanje nedužnosti".

 

 

Preporuka uredništva