1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: Neka bude svjetla u Bukureštu!

Površina Bukurešta je obasjana svjetlošću, ali iza nje je skrivena mračna tajna. Sada će svjetlost polako početi prodirati u dubine – vjeruje Catalin Florescu.

Ajde, ruku na srce! Što Vam pada na pamet kada kažem: Bukurešt? Ne puno: možda ga i brkate s Budimpeštom. Dakle, još jednom: Bukurešt, Rumunjska. Neki se možda sjećaju slika iz 1989. kada je svrgnut komunistički diktator Ceaucescu. Slika velikog trga pred zgradom Centralnog komiteta Komunističke partije gdje su se okupile stotine tisuća ljudi da bi klicale vođi.

S balkona te zgrade Ceaucescu je htio umiriti narod. To mu nije uspjelo. Prva revolucija koja je uživo prenošena preko televizije krenula je svojim tijekom. Mogli bismo je nazvati i „parodijom", da je osim Ceaucescua i njegove isto tako omražene supruge Elene nije platilo životom još mnogo nedužnih ljudi. Do danas je ostalo nerazjašnjeno što se stvarno događalo i tko je povlačio konce iz pozadine. Ta maskarada je označila početak rumunjske demokracije, ali je bila i iskon, majka svih teorija zavjere koje do danas utječu na politički život.

Revolucija u Bukureštu - mogla bi biti parodija da nije bila tragedija

Revolucija u Bukureštu - mogla bi biti parodija da nije bila tragedija

Fantomski bol jednoga grada

Neki možda imaju pred očima monstruoznu kuću koju je diktator sagradio na jednom proplanku, na mjestu s kojeg je zbog toga uklonjeno idilično naselje "Uran". Danas moji prijatelji, kada pokazuju gdje su živjeli kao djeca, pokazuju u prazno. Povuda napuštena zemljišta oko ogromne zgrade koja je više neukusna i ružna palača nego kuća, a zapravo noćna mora. Zidalo ju je dvadeset tisuća vojnika i prisilnih radnika, a sedamdeset tisuća ljudi je raseljeno u sive komunističke stambene zgrade. Još postoje batrljci ulica u kojima su nekad bile vile i vrtovi. Čitav grad mora trpjeti fantomske bolove.

Za vrijeme svog boravka u Bukureštu ove godine s prozora svog stana sam gledao na majušno i zapušteno stražnje dvorište. Na jednoj strani je jedna žena redovito prala prozore; to je činila gotovo opsesivno posvećena savršenoj čistoći i kristalnom sjaju, unatoč ruševnoj fasadi oko prozorskih okvira. S druge strane dvorišta bio je stražnji dio državnog arhiva gdje se mogao dobiti uvid u dosjee koje je bivša komunistička vlast imala o svojim građanima. I tupa rumunjska njuškala su imala maniju gomilanja akata – kao i Stasi.

Biološko rješenje

Prije nego što sam saznao kojoj instituciji pripada ta zgrada mislio sam da se tamo uzgaja marihuana, jer su svijetla tijekom dva tjedna gorjela danonoćno. Kao da je netko bukvalno htio osvijetliti prošlost. Da bih mogao zaspati, navlačio sam najtamnije zavjese. Tako mi je Sekuritate indirektno, i dugo poslije svog raspuštanja, ukrao san.

Gomile dosjea Securitatea

Gomile dosjea Securitatea

Istina je da donositelji političkih odluka ne shvaćaju ozbiljno suočavanje s komunističkom prošlošću, a ni kažnjavanje počinitelja zlodjela, u zemlji u kojoj su poslije dvadeset godina demokracije osuđena samo dva batinaša starog sustava. Dva stara čovjeka koja će uskoro umrijeti. Umrijet će uskoro i posljednje žrtve koje su još žive; stare žene i muškarci koji su najčešće bez razloga i kao politički zatvorenici bili slani u radne logore i komunističke tamnice.

Prodavač knjiga

Prve večeri u Bukureštu sam otišao u moj omiljeni kafić „Van Gogh". Tamo gdje su donedavno crijepovi padali s krovova, a kuće i balkoni morali biti poduprti drvenim gredama – s nekima je i danas tako – reda se pub do puba. Kakofonija buke, piva i žamora zamijenila je tišinu koja se bila spustila na ovu četvrt nakon što su diktatorovi gradski planeri odlučili dignuti ruke od nje i posvetiti se dizanju fašistoidne činovničke četvrti oko Kuće naroda.

To su dva pola istoga grada – međusobno udaljena manje od sto metara zračne linije. S jedne strane četvrt koja podsjeća na urbanističke vizije Hitlera i Musolinija, ili na Sjevernu Koreju. S druge strane pognute, izdužene kuće starih trgovaca i trgovačke četvrti podignute prije više stoljeća oko prvog kneževskog posjeda.

Taman što sam sjeo, pojavio se stari, mršavi i plašljivi čovjek koji je obilazio stolove pokušavajući prodati neku od četiri-pet knjiga koje je nosio. One su me podsjetile na moje djetinjstvo. Tog čovjeka nitko nije primjećivao. Ovdje je svjetlo gorjelo da bi osvijetlilo pića i glatke fasade gostiju. Nova vremena žele da stara budu pokopana i zaboravljena.

Nježni listovi drveta u dvorištu

Čovjek mi je ispričao da je od dvadeset tisuća knjiga iz svoje biblioteke prodao osamnaest tisuća – da bi financijski pomogao svom bolesnom sinu. Rekao je i da je pedesetih godina, kao osamnaestogodišnjak, umjesto svog oca osuđen na dvadeset godina radnog logora. Otac se objesio u šumi kada je saznao da će biti uhićen. Sudbinu ovog čovjeka dijeli još nekoliko tisuća starih muškaraca i žena u Bukureštu. Ljudi prolaze pored njih i ne slute da ih je dotaknula povijest.

U Rumunjskoj postoji nešto malo civilnog društva, zaklade i udruge se bave suočavanjem s prošlošću, žrtve smiju govoriti o školama, a postoji i čitav niz povijesnih studija i zbornika s izvještajima svjedoka. Nadam se da to neće ostati samo mrtva slova.

Gotovo do kraja mog boravka u Bukureštu izgledalo mi je da mi žgoljavo i jadno drvo u zadnjem dvorištu daje za pravo. Raslo je pored golog zida od cigli. Na njegovim granama se nikad nisu odmarale ptice. A onda, pred moj odlazak, na vrhovima grana su se pojavili listovi. Na lijevoj strani, žena je predano čistila prozore, na desnoj je gorjelo vječito svjetlo.

Pisac Catalin Dorian Florescu je rođen 27. kolovoza 1967. u Rumunjskoj, a od 1982. živi u Švicarskoj. Za roman "Jakob je odlučio voljeti je 2011. dobio nagradu Švicarsku književnu nagradu. Sredinom rujnaće objaviti zbirku priča "Pupak svijeta".

Preporuka uredništva