1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Moja Europa: kunići pred zmijom

Carmen-Francesca Banciu iznosi svoje viđenje (krizne) godine koja je na izmaku i izvlači svoje zaključke na temelju mnogobrojnih kontakata s ljudima iz raznih krajeva svijeta.

Carmen-Francesca Banciu

Carmen-Francesca Banciu

Ova godina će uskoro završiti. Da je nazovem negativno-revolucionarnom? To je godina temeljnih promjena za Englesku, SAD, EU, za svijet. Svijet će biti drugačiji bez Britanaca u EU-u i bez predsjednika u Bijeloj kući. Mislim, s predsjednikom koji bi najradije vladao iz svoje privatne palače, iz svog osobnog tornja, sa svog osobnog, zlatom optočenog trona. S predsjednikom koji je, još i prije nego što je uzjahao svog konja, i prije nego što je položio zakletvu, posijao strah i užas.

Čime nas još politički događaji mogu prepasti prije nego što ova godine istekne? Bogu hvala, predsjednički izbori u Francuskoj se održavaju tek sljedeće godine! I izbori u Njemačkoj su 2017. I njih svi iščekuju sa zanimanjem.

Ja samo ove godine mnogo putovala. Od Grčke do SAD-a. Od Engleske do Rumunjske. I uvijek se vraćala u Njemačku, u Berlin, gdje sam kod kuće. I EU je moj dom. Nisam turist. Radni sam čovjek koji ima posla u mnogim zemljama u Europskoj uniji i izvan nje. Koji je svjestan što znači život u slobodi, koja znači i slobodu kretanja.

Pitanja, pitanja, pitanja...

Union Jack

Što nakon Brexita?

Bilo u zemlji ili čak izvan kontinenta, stalno sam morala misliti na Europu, na EU i posljedice sve češćih užasnih vesti. Pitanjima nema kraja. Što će se desiti s EU nakon Brexita? Hoće li i druge zemlje slijediti taj primjer? Ili će zbiti redove? Hoće li biti reforme EU-a? Hoće li Europa ili svet sada skrenuti udesno? Hoće li Europa zadržati svoje vrijednosti i hoće li ih moći obraniti? Ili će se Evropa podijeliti i urušiti? Hoće li naša sloboda biti ograničena? Hoće li život naše djece biti ugrožen?

I koliku odgovornost snosi svaki pojedinac? Kolika je sloboda svakog pojedinca da utječe na tijek stvari, da se iznova pozicionira ili reorganizira? I koliku odgovornost mi kao građani trebamo prepustiti institucijama EU-a? Koliko sigurnosti i kontrole nam je zaista potrebno? Koliko se trebamo bojati globalizacije, sporazuma CETA i TTIP?

Nisam ja jedina koja postavlja ova pitanja. U Bournvillu, predgrađu Birminghama, zapodjenula sam razgovor s vlasnikom jedne mesare. Uvijek me zanima kako žive ljudi u nekoj zemlji. Što jedu. Što misle. Što želim – upitao me vlasnik. Hoću najprije malo razgledati sve, kažem. We don´t charge for that, kaže on. To ne naplaćuje… Oboje se smijemo. I tako sam iskoristila priliku da postavim goruće pitanje: što misli o EU? Mi smo izašli van, kaže, i ja sam vrlo zadovoljan. Zašto, pitam. Bolje ćemo sami. EU nas hoće učiti kako trebamo živjeti. E, to nećemo, dodaje on.

U Cliftonu želim vidjeti viseći most i slučajno ulazim u radnju jednog trgovca antikvitetima koji je politički dobro informiran. Odgovor je sličan. Van! EU se previše brine o nebitnim stvarima. I pritom zapostavlja ono što je bitno.

Mladi ljudi koji su s Erasmusovom stipendijom proveli godinu dana u inozemstvu, odgovaraju drugačije. Ali i mlada konobarica u bristolskom Lidu kaže: Ja sam working class. Bojim se da ću izgubiti neka prava. Human rights. Rad u Europi – toga nema više. Ne, to ona nikako ne bi željela.

Upuštam se u razgovor s ljudima. Na ulici, u autobusu, u taksiju, u kafiću, u robnoj kući, kod piljara, u kiosku, u vlaku. U Engleskoj neki vjeruju da bi takve i druge egzistencijalne probleme bolje savladali sami nego u europskoj zajednici. A problema ima više nego što bi željeli. I takav stav nije iznenađenje. Iznenađenje je to što ranije takve glasove nitko nije shvaćao ozbiljno. Iznenađenje je to što su tijela EU-a, baš kao i njihova vlastita vlada, bila udaljena od realnosti i interesirala se prije svega za donošenje normi.

Ne postoji samo sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Sve je veći i jaz između građana i njihovih političkih predstavnika. Predstavnici kao da su prečesto zatočenici nekakve apstraktne predstave o svijetu i kao da su izgubili kontakt s ljudima čiju svakodnevicu su htjeli oblikovati.

"Moraju spasiti SAD"

Donald Trump

Donald Trump

Za vrijeme mog višemjesečnog putovanja po SAD-u, od prijatelja i kolega, od profesora na sveučilištima i mnogih intelektualaca sam čula da ne znaju nikoga tko bi glasao za Donalda Trumpa. Čudilo ih je što sam mogla toliko puno pričati o ljudima u njihovoj zemlji. U New Yorku nema nikoga tko podržava Trumpa, govorili su.

U normalnoj svakodnevici sam pak sretala samo Trumpove birače. Sposobne žene, i inače ljubazni ljudi širili su najbizarnije vijesti o Hillary i Obami. I nisu imali ni trunke sumnje u to da moraju spasiti zemlju i glasati za Donalda Trumpa.

Nedavno sam za vrijeme jedne debate pod nazivom „Kraj zajedništva? Šanse i rizici fleksibilnosti u EU", bila u ekipi njemačkih, poljskih i francuskih predstavnika politike i znanosti. Svi su se nadali da će biti prijedloga za rješenje. Sve je ostalo apstraktno teoretiziranje. I kasnije, uz čašu vina, nije bilo konkretnih prijedloga za provođenje teorija u djelo. Samo je strah od mogućih imitatora Brexita bivao sve izrazitiji. Kao da su teoretičari bili bespomoćni kunići okamenjeni pred zmijom.

Carmen-Francesca Banciu ist njemačka spisateljica rumunjskog podrijetla. U Berlinu živi od 1990., gdje vodi Seminar za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom.

Preporuka uredništva