1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa je poput opernog zbora

Šareni i svojeglavi ali ipak sposobni za timski rad: takvi su zborovi s kojima radi spisateljica i redateljica Adriana Altaras.

Šareni i svojeglavi ali ipak sposobni za timski rad: takvi su zborovi s kojima radi spisateljica i redateljka Adriana Altaras.

Za mnoge je opera nepoznati konzervativni teren na koji se prvo treba naviknuti. Potrebno je vrijeme da se prihvati, recimo, da operni pjevač na samrti pjeva dugo. Često je opera jednostavno predivna. Izvedba i sadržaj ambivalentni, glazba, solisti pa i zbor su u stanju opiti do te mjere da iščezne sva siva svakodnevica. Ali malo ljudi zna da se u operi, to jest u opernom zboru, uvijek krije međunarodni ansambl, da se tamo odvija prvoklasna migracija.

Dame se zovu se Vessela, Borjana ili Wilislawa, gospoda Nasko, Vesko i Gjury. Tu, su, naravno, i brojni Kimovi. Dolaze iz Bugarske, Makedonije, Moldavije, dolaze i iz predjela koji do danas nemaju autonomiju i koje jednostavno stavljamo pod zajednički nazivnik Balkan. U međuvremenu žive u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, nezamjenjivi su, i pjevaju u zborovima raznih gradskih kazališta na kojima insceniram.

No je li zbor jedinstvena masa? Blok jednako obučenih ili maskiranih, ili su to pojedinci, individue? Kaže se da čovjek može promatrati najviše sedam ljudi odjednom. Što se u tom trenutku događa s ostalih 50? Kopaju li oni u tom trenutku nos ili brbljaju s onima do njih?

Svemoćni sindikati

Szene aus Das Liebesverbot (BF Medien GmbH 2013 / Foto: Markus Spona)

Individualci ili masa?

I dalje se poslije svake probe zbora osjećam kao da me je pregazio traktor. Tihi reski ton mi satima ostaje u uhu, baš kao i želja da više nikada ne sretnem ljude. Jer oni jesu masa koja manje-više istodobno stigne na probu i koristi svaku sekundu kako bi sjeli i brbljali s prvim susjedom. Traže pauzu već poslije sat i pol, i inače, kada su u pitanju sindikalne snage i provođenje vlastitih interesa, možda su jedino orkestarski glazbenici jači od njih.

Ne mogu se penjati po stepenicama zbog problema s koljenima, ne dozvoljavaju pušenje zbog glasa i alergično reagiraju na protupožarnu impregnaciju zavjesa. Kako god okreneš, poslije točno tri sata je kraj probe – bez obzira nedostaju li nam još tri takta ili cijela scena. Kraj je kraj, čelnici zbora ne pristaju na kompromise. I ja želim u takav sindikat! Onda se odjednom masa giba, svi skaču i bježe, kao da imaju neka hitna posla.

Ali iskreno – naučila sam voljeti taj zbor. Veselim im se iako zaista nisam mazohist. Zbor je hrpa individualista koji su prisiljeni na to da cijeli život pjevaju zajedno. U nekim opernim kućama većinom dolaze iz Ukrajine ili Poljske. U drugima iz Bugarske ili Češke. Kao da je prvi koji je došao dovukao cijelo selo.

Na prvoj probi predstavljam koncept. Od zbora ne dopire ništa: nema osmjeha, nema reakcija, nema znakova života. Oni praktično ne dišu dok pričam – divljenja vrijedno ostvarenje. Naučila sam da me to ne čini nesigurnom, dišem i smijem se umjesto njih. Slaba sam u  pamćenju imena, ali dajem sve od sebe slijedeći najbolji savjet koji mi je dao moj prijatelj Uwe, svojevremeno operni redatelj: Nauči njihova imena napamet. S tim damama i gospodom iz zbora sam na Vi, ali znam im imena napamet: Dubrovka, Almerija, Ninoslava, Josip, Ivica, Pjotr i naravno Kim.

Brzo učim tko je došao iz kojeg sela, tko sam puni kobasice ili kod kuće, u podrumu, peče šljivovicu. Hrabro govorim srpsko-hrvatski ako ne razumiju njemački. Srpsko-hrvatski s bugarskim ima veze taman koliko i njemački, ali i ja dolazim „odnekud", sa široko shvaćenog Balkana, i svi znamo tko je bio maršal Tito.

Uvijek je tu veća grupa Korejaca. Nikada neću shvatiti zašto razumiju moj humor iako su socijalizirani tisućama kilometara dalje. Napravim neku šalu, a lica troje Kima se ne pomiču. Kasnije pohvataju svaku poantu i smiju se na svaku naznaku komedije. Koreja, zemlja šaljivđija!

Masa individualista

Nabucco-Aufführung in Schwerin (picture-alliance/dpa)

Kim ili Vasilije? Europski zborovi su raznoliki

Svaki član zbora ima biografiju, individualnost i hir. Božanstveno! Ne izgledaju perfektno kao mladi glumci, jedni drugima slični: mršavi, lijepi i pomalo frivolni. Ne, ovdje se radi o kipovima, licima, tipovima. Premali, previsoki, često predebeli. Svi su najmanje četiri puta pjevali Karmen i Bal pod maskama, znaju materiju duže od mene i sada me žele testirati.

Loše je ako tada nemate ideja, ali događa se. Zbor je prvi koji to primijeti. Tada pomaže samo priznanje da ste bespomoćni. Poslije trenutka prezira čut ćete najmanje tri upotrebljiva prijedloga iz zbora. Jer i to su umjetnici kao i mi ostali, samo što se nešto ispriječilo između njih i svjetske solo-karijere. Ponekad neki rat, ponekad druga katastrofa. Ponekad samo želja da se upozna i ostatak svijeta. Bez ovih zbornih pjevača s Balkana bi pokoja gradska opera u Njemačkoj mogla staviti ključ u bravu.

Četrdeset godina biti dio jedne grupe. Nikada u prvom planu, ali pjevati neprestano. Nekada 80 ljudi nosi istu svjetlu periku jer kostimografkinja misli da je to genijalna ideja, a nekada čitav zbor mora da pjevati iza paravana jer redatelj ima fobiju od mase. Čas su svi pilići, čas kamenje, ako tako želi scenograf. Prilična sindikalna snaga je potrebna da se povremeno osvetite režiseru, scenografu i kostimografu.

Jurij mi je nedavno popravio telefon. Osim zbora, svakodnevno organizira živu trgovinu telefonima ka Moldaviji. Domaća rakija Albanke Mirjam je bila hit, a još danas pričam o kobasicama koje je Pavel sušio u svojoj kupaonici u Dresdenu.

Zbor je više od zbora. Zbor je način preživljavanja – i za to imam puno razumijevanje.

*Njemačka glumica, dramska redateljica i spisateljica Adriana Altaras, 56, rođena je u Zagrebu kao kćerka židovskih partizana. Prvi put se na platnu pojavila kao četverogodišnjakinja u filmu „Nikoletina Bursać". Glumu je studirala u Berlinu i New Yorku, a od devedesetih inscenira u kazalištima i opernim kućama. 2012. je objavljen njezin bestseler „Titove naočale" („Titos Brille") prema kojem je snimljen i uspješan dokumentarac. Adriana Altaras živi s obitelji u Berlinu.