1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: Domovina su ljudi

Može li se čovjek osjećati kao stranac u svom rodnom mjestu, a biti "kao kod kuće" negdje u bijelom svijetu? O tome u našoj kolumni piše Stanislaw Strasburger.

Izuzmemo li ulice našega grada, naše navike i veze s našim krvnim srodnicima, svijet, odnosno njegov ostatak, je strašna džungla u kojoj mogu preživjeti samo zlikovci. Tako su to glavnom junaku "Poljskog jahača" propovijedali njegovi djed i baka. Ali, on je oduvijek želio otići. Višestruko nagrađivani španjolski pisac Antonio Munoz Molina opisuje kako Manuel od svog detinjstva sanja o tome da pobjegne iz svoje male domovine, andaluzijskog gradića Magine. I želi biti građanin svijeta, govoriti strane jezike i živjeti u najvažnijim svjetskim metropolama - Parizu, New Yorku ili Bruxellesu.

Glasovi

Kao što to i priliči jednom buntovniku, Manuel je slušao Doorse. Stalno je puštao "Riders on the storm" i "Break on trough". Tako je i naučio engleski, jer 1960-ih u španjolskim školama nije bilo nastave stranih jezika. Kasnije je Manuel postao simultani prevoditelj i san mu se ostvario.

Kada je zašao u tridesete, ponovo je čuo kako mu se obraća glas njegovog djeda. I odjednom mu je čitav dotadašnji život izgledao promašeno.

Djedov glas je govorio: "Ako napraviš još jedan korak, više nema povratka. Zauvijek ćeš postati stranac. Za tebe više neće biti mjesta koje ti je važno toliko da želiš da se u njemu zadržiš. Jer svaki čovjek ima samo jedan jezik i jednu domovinu, možda samo i jedan grad i jedan kraj u kojem živi."

Tko je sad u pravu, Manuel ili njegov djed? Jesmo li mi ljudi osuđeni na to da kao mladi sanjamo o nekakvom drukčijem životu koji bismo živjeli, izvan tijesnih granica naše domovine, da bismo desetljećima kasnije dali starima za pravo i pokajnički se vratili u roditeljski dom?

Zlo tamo vani

Stanislaw Strasburger

Stanislaw Strasburger

Mene osobno moji roditelji (zajedno s moje dvije bake) u djetinjstvu nisu učili da je daleki svijet strašna džungla. Iako je u poslednjem desetljeću Željezne zavjese za to bilo dovoljno razloga: veliki dio moje obitelji je ubijen u Drugom svjetskom ratu, a u zraku je visila moguća konfrontacija s trulim kapitalizmom.

Od kuće sam u svijet ponio jedno drugo učenje: zlo svijeta neće mimoići ni naš grad niti naše krvno srodstvo.

To trenutno pokazuje i kampanja #MeToo na društvenim mrežama. Bezbroj ljudi, prije svega žena, piše o svojim, dijelom traumatičnim iskustvima. Neka su povezana s tuđincima, ali mnoga potječu iz djetinjstva i bližeg okruženja, iz kuće, radne svakodnevice ili najuže okoline. Oni koji su do sada vjerovali da zamo zli tuđinci napastvuju i siluju moraju pod hitno aktualizirati svoje spoznaje.

Što mi to govori? Vrli domaći svijet je san. On je utopija.

Na osobnoj, egzistencijalnoj razini, on oduvijek prati ljude. Nekima je on možda donio sreću. Za neke predstavlja pritisak. U obiteljskom krugu se taj san često prenosi kao istina, pri čemu on često nije ništa više od obične laži. Konačno, odluka o tome gdje prebiva zlo ovoga svijeta: u našem ili tuđem gradu, sasvim je proizvoljna.

Kada se prenese na političku razinu, laž o vrlom domaćem svijetu se često pretvara u instrument vlasti. Kao takva, ona je tek nedavno etablirana. Zajedno s pojmom nacije i identiteta, ta laž spada u varljiva otkrića 19. stoljeća. Bez nje ne bi bila moguća mobilizacija i fanatizacija milijuna ljudi koji su u 20. stoljeću bili spremni žrtvovati osobnu sreću, napustiti svoje obitelji i otići u rat kako bi se međusobno ubijali. Domovina, na političkoj razini, je eksplozivna roba.

Potraga za domovinom

Glavni lik Munoza Moline se uspijeva oduprijeti razornoj snazi utopije o domovini - na obje razine. Njegovo sjećanje ide dublje od glasova djeda i bake. On piše o patnji svojih bližnjih i onda kada oni o tome šute.

Poslije duge potrage, Manuel svoju domovinu nalazi u... ljubavi. Baš kao što je to tako i u jednoj od njegovih omiljenih pesama Doorsa. Probio se glas Jima Morissona koji pjeva: "I found an island in your arms / Country in your eyes."

Ja sam osobno na strani Manuela. Za mene su ljudi ti koji čine domovinu. Oni mogu živjeti u mom rodnom mjestu, ali i sasvim daleko odatle. Uvijek se veselim susretu s njima u mjestima u kojima žive. Slično važi i za mene samog. Ima više mjesta u kojima se rado zadržavam. Moj rodni grad Varšava je jedno od njih.

Stanislaw Strasburger je rođen u Varšavi. Pisac je i kulturni menadžer. Objavio je knjige: "Opsjednutost. Libanon" i "Trgovci poviješću". Živi u Berlinu, Varšavi i raznim sredozemnim gradovima. Član je vijeća udruge Humanismo solidario.