1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: Domovina - odraz izgubljenog raja

Što je domovina? Na to pitanje mnogi odgovaraju aksiomatski, smatrajući da je to valjda svima jasno. Dana Grigorcea, međutim, ima svoj odgovor na to složeno pitanje.

„Odakle dolazim - s Istoka ili sa Zapada?" – to su me pitali na jednoj zabavi povodom pada berlinskog zida u Saskoj. Riječ je o studentima iz švicarskoga kantona Graubündena koji su posjetili partnersko sveučilište u Mittweidi (između Leipziga i Dresdena). Za potrebe zabave na kampusu disko-klub je zidom od stiropora podijeljen na dva dijela – u jednom se puštala „istočna" glazba, dakle šlageri i marševi, a u drugoj glazba iz „zapadnih" 80-ih, rock, pop i Peter Maffay. Na ulazu je svatko upitan odakle dolazi – s Istoka ili Zapada? Ovisno o odgovoru, svatko bi dobio odgovarajući pečat na ručni zglob i upućivan je u „svoju" polovicu dvorane. U ponoć je, uz veliku euforiju, zid potrgan i izgažen, Istok i Zapad su se pomiješali i počeli se zabavljati uz istu glazbu – najnovije hitove.

Vraćam se na početak. Kada su me pitali odakle dolazim, za mene je bilo jasno: rođena sam u Rumunjskoj, u komunističkom istočnom bloku, znači, dolazim s Istoka. Dobila sam odgovarajući pečat i uputila se u „istočnu" polovicu dvorane. Opušteno sam igrala uz marševe čiji su me patriotski tekstovi uveseljavali, ali uspjeli su me i dirnuti. U jednom trenutku sam pogledala prema vratima i ugledala svoje studente kako pokušavaju pregovarati sa ženom na ulazu. Oni su odbijali čitavu igru s pečatima i htjeli su da im bude dozvoljeno zabavljati se u obje polovice dvorane. „Mi smo iz Švicarske" rekao je jedan od njih, više ozbiljno nego u šali: „mi smo neutralni". Rekla sam im da odu u zapadnu polovicu, jer ćemo se u ponoć ionako svi ponovo susresti i zajedno zabavljati.

Ali, studenti su se naljutili na mene. Jer, ja sam dala da mi udare pečat prije nego što sam se konzultirala s njima. Jer, ja sam bila jedna od njih, i trebalo je da se najprije konzultiram s njima kako bismo našli rješenje koje će zadovoljiti sve.

Ova epizoda me je nagnala da nanovo definiram pojam domovine: s onu stranu pečata i domovinske glazbe, domovina je mjesto na kojem se nešto može postići, na kojem je netko aktivan građanin. Kao osoba s dvostrukim državljanstvom (rumunjsko i švicarsko) ovdje bih rado citirala definiciju domovine koju je dao Ured za integraciju moga grada Züricha: „Svaki čovjek ima različite identitete i različite domovine. (...) Zadaća Švicarske je da želi biti domovina. (...) Potrebno nam je mnogo Švicarki i Švicaraca, što god oni još bili."

Šteta što Švicarska nije dio Europske unije. U švicarskoj demokraciji je ponikao poneki mlad građanin koji bi aktualnim diskusijama o domovini koje se vode širom Europe mogao dati solidan doprinos. Na primjer, da domovina u prvom redu predstavlja zajednicu vrijednosti.

 Dana Grigorcea

Dana Grigorcea

Kao Švicarka i, zahvaljujući rumunjskom podrijetlu, građanka EU-a, osjećam da sam u privilegiranom položaju, da mogu preuzeti funkciju mosta. Trenutno smo svjedoci teške krize, naša društva gube dah i izložena su svakodnevnoj buci izvikivača parola. Ono što nam je trenutno potrebno jest kultura rasprave. Pojam domovine je u našem navodno civiliziranom svijetu u javnom diskursu popraćen konotacijama kakve postoje u religiji: postoji skrušenost, i uvijek su tu oni koji su u potrazi, ali većina govornika želi upečatljivim rečenicama temu obuhvatiti odjednom, kao da njihovo stajalište važi za sve, i ljute se zbog neznanja onih koji se s njima ne slažu.

Oni koji govore u svoje ime podrazumijevaju da govore u ime svih, diskurs je obilježen strahovima i željama, a jezik ne odgovara realnosti, pun je izraza koji otežavaju diferenciranje, na primjer „zemlja dolaska", „druga domovina" ili „novi građani".

U našem kulturnom nasljeđu već postoje odlične definicije domovine. Meni se jako sviđa kako toj temi pristupa film „Građanin Kane" – u njemu je ispričana priča o medijskom mogulu Charlesu Fosteru Kaneu, od njegovog djetinjstva, preko društvenog i političkog uspona, te njegovih veza i ljubavi, sve do smrti koju je dočekao kao prebogat, ali usamljen čovjek. No, reporter, kroz čije pripovijedanje mi pratimo Kaneov život, nikada neće shvatiti što znače Kaneove posljednje riječi: „ružin pupoljak". Jer, „ružin pupoljak" je bio njegova domovina, domovina koju je ugledao u svojim posljednjim trenucima, prije nego što je ona, u obliku starih sanjki iz djetinjstva, zajedno s ostalim predmetima koji su smatrani bezvrijednim, završila u vatri.

Taj osjećaj pripadnosti domovini sam opisala i u mom posljednjem romanu „Primarni osjećaj nevinosti" – pripovijedam o tome što domovina i emocionalna topografija mogu učiniti. „Ružin pupoljak" kod svakoga ima drukčiji oblik. Ponekad se probudim noću i u tami tražim jednonogi stolić moje bake na kojem je stajao kristalni vrč s vodom; voda je svijetlila i bacala svijetle zrake na zidove. Sve je bilo tiho i mogla sam se ponovo prepustiti snu.

Nikada više poslije toga nisam našla mir tih noći. Izrastamo iz primarnog osjećaja nevinosti i ugodne naivnosti, ali zato postajemo netko tko svoj svijet može oblikovati prema slici izgubljenog raja: domovina se može naći – svuda.

Dana Grigorcea, rođena 1979., švicarska je književnica rumunjskog podrijetla i filologinja. 2011. je debitirala romanom „Baba Rada", koji je napisala na njemačkom jeziku. 2015. je objavila roman „Primarni osjećaj nevinosti".

Preporuka uredništva