1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: Crvene žaruljice i obiteljske priče

Tko sam? Odakle dolazim? Je li moj identitet monolitski kao što sam dosad mislio? Ta pitanja se danas se često postavljaju iz nekih novih pobuda. Stanislaw Strasburger traži svoj odgovor...

„Imate njemačko ime i pišete na poljskom“, kažu mi često, „a bavite se i svim tim stranim zemljama. Kako se stvarno osjećate, kao Poljak ili kao Nijemac… I: ruku na srce, na kojem jeziku sanjate?"

Ni sam samo ja taj koji se susreće s ovakvim pitanjima. Čuveni francuski pisac libanonskog porijekla, Amin Maalouf, primio se još prije 20 godina pisanja o tome. U svojoj knjizi „Ubojiti identiteti" on s pravom ukazuje na to da formulacija „kako se stvarno osjećate“ ima podmuklu pretpostavku: postoji duboka istina o nama samima koja je od rođenja zauvijek određena. Osobne, obiteljske ili društvenopolitičke sklonosti i utjecaji koji sudjeluju u određivanju toka naših života jesu po toj pretpostavci – manje značajni.

Krvavo nasljeđe

Pojmovi za koje se misli da su jednoznačni i da se ne moraju preispitivati često su varljivi. U njih spada i „identitet" – na primjer, u nacionalnom, vjerskom, rodnom smislu. Otkud potreba da pripisujemo ljudima jednoznačne identitete? Ruku na srce, zar ne zateknemo sami sebe da pomišljamo kako jednoznačnost obećava osjećaj zbrinutosti i unutarnjeg spokoja?

Iz znanstveno-povijesne perspektive identitet je naslijeđe novovremene Europe. To je teško naslijeđe poprskano krvlju brojnih ljudskih bića. Naime,  to je naslijeđe reformacije i protureformacije, kolonijalizma i imperijalizma pa čak i prosvjetiteljstva. Naslijeđe sljedbenika ovih ideja koji su – u romantičnom ili pozitivističkom smjeru – sudjelovali u formiranju pojma nacionalne pripadnosti i nacionalne države. I ne samo to. I seksualni identitet koji od svakoga zahtjeva jednoznačnu homoseksualnu, heteroseksualnu ili drugu orijentaciju jest produkt tog vremena.

Ako pojednostavimo, to novovremeno naslijeđe počiva na sasvim određenoj slici svijeta. Svijet je vječna borba starog i novog. Iz te borbe može po dijalektičkoj logici ovakvog razmišljanja proizići samo jedan pobjednik koji onda stane nasuprot poraženom. Svijet je prema ovoj ideji vječna konfrontacija.

Uz tu sliku svijeta ide i grčevita potraga za jednom istinom. Vjeruje se da se svijet pa i ljudsko ponašanje mogu opisati „kavi jesu" ili „kakvi nisu". Etika koja počiva na toj istini tada zna samo za jasnu podjelu: „Dobro" je na jednoj „Zlo" na drugoj strani, a svijet se dijeli na „nas" i na „strance".

Dualistička slika svijeta je često idealna osnova za nasilje, koje na našem kontinentu buja protiv svih koje promatramo kao „strance". Sve dok je cijela „istina" u našem posjedu, drugi mogu biti samo „zli", dakle njih se pod određenim okolnostima „smije“ čak i ubiti.

Dio rasprave o „identitetima“ jest i suočavanje s tim nasljeđem. Iako taj proces može biti bolan i dugotrajan, drugog puta nema.

„Oni drugi" u vlastitoj obitelji

Symbolbild Stift Schwarz Weiss (Fotolia/Paco)

U današnjoj Europi nema podjela na crno i bijelo

Istodobno postoji i obiteljska perspektiva. I Maalouf ukazuje na nju. On nas poziva da se zaustavimo i u stranu gurnemo ukupnu medijsku graju, te da započnemo osobno istraživanje identiteta. Rezultat će biti začuđujući: baš svatko u Europi će pronaći nekog rođaka koji je govorio drugi jezik ili došao iz nekog drugog kraja. Sigurno su i vjera i seksualna orijentacija kod predaka raznovrsni. Ostaje samo pitanje do koje mjere sam hrabar otkrivati obiteljske tajne.

Potraga za precima je danas u modi. Internet nam pomaže da ponovo pronađemo zaboravljene rođake i da opet otkrijemo prošlost. Istražuje se arhivska građa, skiciraju se obiteljska stabla, objavljuju knjige o porijeklu.

Prema Maaloufu važnu ulogu u proučavanju identiteta igraju osobne sklonosti i utjecaji. Tijekom života svaki čovjek razvija povezanost s drugima. Pored mjesta porijekla, jezika i obitelji te veze mogu biti stvorene u lokalnom nogometnom klubu, može ih izazvati omiljeno jelo kod bake čiji ukus uzalud tražimo nakon njezine smrti, stranka ili neformalna grupa, krajolici ili susjedi.

Suvišno je reći da se takve veze s vremenom mijenjaju i da razmjenjuju mjesta u osobnom poretku važnosti. Sve zajedno tvore topografiju identiteta. Ona se nikada ne može do kraja upotpuniti niti će ikada biti ista za dva različita čovjeka.

To iskustvo promjenjivosti je u protu riječju s krutim pojmom „identiteta“ i odgovarajućim naslijeđem. Može se čak reći, da je pojam represivan prema našoj obiteljskoj povijesti. To je još jedan razlog da preispitamo takvo nasljeđe. 

Crvena lampica

Današnja Poljska je dobar primjer za veliki jaz između identitetnog diskursa koji prevladava u javnosti i višeglasnih obiteljskih priča.

Riječ „izbjeglica" je do te mjere opterećena (da ne kažemo zloupotrebljena) da gotovo nitko ne pomisli na neku ljudsku sudbinu kad čuje tu riječ. Umjesto toga odmah se upali lampica: Opasnost, borba!

Ta riječ često više ne oslovljava osobnu topografiju identiteta. Ali i u Poljskoj je istraživanje porijekla u modi. Kada bi osobne, obiteljske (izbjegličke) priče bile u fokusu javnog diskursa, onda bi stanovnici Poljske – u to sam duboko uvjeren – gromoglasno pokazivali solidarnost s izbjeglicama.

Politički centri moći i mediji u svemu tome imaju odlučujuću ulogu. Koji će od ova dva diskursa biti plasiran u prvi plan? Svako europsko društvo se mora pobrinuti za to da nitko ne bude isključen iz porođajnih bolova EUtopijske kontinentalne zajednice, kako sam je ja nazvao. I to i izvan njenih granica. 

Stanislav Strasburger je pisac koji se bavi temama kao što su kolektivno pamćenje, migracija, multikulturalnost i EUtopija. Poznatiji naslovi njegovih knjiga su „Opsjednutost Libanonom“, „Trgovac pričama“. Živi u Berlinu, Varšavi i u različitim mediteranskim gradovima.

 

 

Preporuka uredništva