1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: 306 novih

Granice bi trebale biti srušene kako bi se pomoglo izbjeglicama. To želi naš gostujući kolumnist, Beqë Cufaj.

Spisatelj i novinar Beqë Cufaj je rođen 1970. u Dečanima na jugozapadu Kosova i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u Degerlochu kod Stuttgarta. Između ostalog, objavljivao je tekstove u uglednim listovima Frankfurter Allgemeine Zeitung i Neue Zürcher Zeitung. 2012. je Secession Verlag objavio i njegov roman "projekt@party".

Tražiti samog sebe prije svega znači suočiti se sa sjećanjima. S kartama sjećanja na kojima su označene granice Europe, počevši od rodnog mjesta na jugozapadu Kosova, političkim nemirima uz koje sam proveo čitavu mladost, razarajući rat koji je vladao na čitavom prostoru bivše Jugoslavije iz koje  je nastalo sedam novih država.

Nakon toga se otvara poglavlje sjećanja i putovanja kroz kontinent: s kaotičnim i birokratskim Bruxellesom ili s Den Haagom na obali hladnog mora, Parizom i suludim teroristima, Španjolskom koja je isto toliko njemačka kao i katalonska, elektrizirajućim Bečom ili Pragom Franza Kafke, sa Slovačkom bez Roma, katoličkom Varšavom ili melankoličnim Portugalom. Karte zemalja i granica koje se ne želi još jednom vidjeti nego ih se samo sjećati. U slikama ili u obliku slova, slova, slova.

Zeleni glavni grad pokrajine

Tražiti samog sebe znači pobjeći od drugih ljudi i potražiti daljinu u brdima u području u kojem živim: pustiti da vas nosi u Degerlochu pored televizijskog tornja Stuttgarta, neposredno uz polja u smjeru Daimlerovog centra: ili krenuti putem dolje prema Waldau, prema jedinom glavnom gradu pokrajine u Europi u kojoj stranka Zeleni vlada i u pokrajini i u općini. Da ta idila bude još savršenija, to je i pokrajinski glavni grad u kojem se proizvodi najviše strojeva u čitavom svijetu, jedan grad u kojem se upravo stvara jedan od najmodernijih željezničkih kolodvora Europe, glavni grad koji se sa samo može označiti kao beskrajno sretan svijet!

Glavna ulica u području Degerlocha se zove Epplestraße. Na 400 metara te ulice koja je ukupno dugačka preko dva kilometara, su četiri apoteke, osam pekara, devet trgovina (većinom ekoloških proizvoda), tri kioska, četiri jeftine zalogajnice i četiri veoma skupa restorana, dvije trgovine ortopedskim cipelama, dvije trgovine slušnih uređaja, deset liječničkih praksi, četiri zubara, jedna knjižara i jedna gradska knjižnica, jedna veoma lijepa bijela gradska vijećnica, jedna evangelička crkva, jedna pravoslavna crkva, jedna apostolska crkva, jedna realna gimnazija, jedna gimnazija, dvije tjedne tržnice sa svježim proizvodima, dvije benzinske postaje, i tako dalje, i tako dalje... Ljudi sa čitavog kontinenta! Na gornjem dijelu Degerlocha uz rub šume su sportska igrališta s više desetaka igrališta za nogomet, tenis, atletiku, fitness ili gimnastiku. U njihovom susjedstvu su starački domovi čiji je broj stalno rastao i rastao u proteklih deset godina. Toliko brzo, da je teško uopće ih sada prebrojati.

Sretan svijet u Degerlochu

Deutschland Kosovo Beqë Cufaj DW Gastkolumnist (Jürgen Sieckmeyer)

Beqë Cufaj

To je sretan svijet Degerlocha u kojem sad živim preko deset godina i u kojem se krećem svakog dana, osobito u posljednje tri godine, bez da se imalo udaljim od njega. S izuzetkom povremenih odmora u Italiji ili ponekog putovanja unutar Njemačke. To je podjednako sretan svijet skoro svakog područja na jugu Njemačke, ali i na sjeveru, zapadu ili istoku. Ova zemlja je na koncu poznata u čitavom svijetu po njenoj podjednakoj kvaliteti života u različitim regijama.

Tom sretnom svijetu u Degerlochu s njegovim 16.351 stanovnikom su se proteklih mjeseci priključili njih još 306. Ti novi stanovnici su gotovo nevidljivi jer su smješteni u okolne šume: izbjeglice. Za neke su oni dobrodošli - za druge ne baš.

Ili bi možda trebali sad spomenuti točan raspored glasova stanovnika Degerlocha na posljednjim pokrajinskim izborima?

Dogodit će se veliko čudo

Ili mora biti tako da se milost ili nemilosrdnost prema svakom čovjeku koji traži pomoć prenese i u pekarnice, apoteke, trgovine, ulice i biračke kutije? Ili je to prije politika, njena manipulacija, njen rat protiv terora i poludjelih islamista koja narod i društvo tjera u tabor populista koji žele samo jednu, "čistu" rasu? Užasavajuće je to dijeljenje četvrti u gradovima i selima, država i kontinenata po tamošnjim rasama. Nepodnošljiv je strah. I neoprostiva je zbrka.

Granice mjesta i gradova moraju nestati za ljude koji su se tu nastanili. U rubna područja naših naselja, u kontejnere, napuštene stare zgrade u pustim područjima.

To neće biti jednostavno. Ali je mnogo jednostavnije jednostavno početi s radom. Dogodit će se veliko čudo. Oni će se osjetiti kao dio ovog društva, kao svatko od nas koji je nakon Drugog svjetskog rata tu došao, u obnovu Njemačke, u čudo "Made in Germany", kod pada željezne zavjese i u poslovima ujedinjenja, u doba užasnih ratova u bivšoj Jugoslaviji. I sad za vrijeme užasnog rata u Siriji. Čije posljedice osjeća i Degerloch s njegovih 306 novih stanovnika.

 

Preporuka uredništva