"Moda je uvijek i političko pitanje"

DW: Za neke je muslimanski kostim za plivanje koji pokriva čitavo tijelo simbol tlačenja žena, a za neke odjevni predmet koji omogućava muslimanskim ženama da sudjeluju u društvenom životu. Kako Vi gledate na to?

Barbara Vinken: Smatram da je problem u tome što u Europi ili uopće, na Zapadu, bjesni ovaj rat oko pokrivanja žena. Oko pitanja koji dijelovi ženskog tijela se smiju pokazati. I naravno da je burkini na taj način i shvaćen. Nedavno sam gledala olimpijski turnir u odbojci na pijesku i tamo je bila egipatska ženska ekipa, potpuno pokrivena, dakle, u burkinijima. A protiv njih je igrala njemačka ekipa, u prilično malim bikinijima. I zaista se možemo upitati zašto se odbojka mora igrati u bikiniju. Mislim da je to vickast način da još jednom razmislimo o tome zašto što, kada i kako radimo.

Kako se burkini uklapa u razvoj kupaće mode u Njemačkoj?

Burkini ne potiče iz kupaće mode, nego na neki način iz funkcionalne mode. Izmišljen je u Australiji, kako bi plivačice islamske vjere mogle raditi posao spasilaca. To je klasična funkcionalna moda. Ja osobno vidim burkini u tradiciji neoprenskih kostima za cijelo tijelo. A i u tendenciji – baš kada je riječ o Australiji, ali ona je jaka i u Americi – da se koža ni u kom slučaju ne izlaže suncu. Zato postoji tendencija da se u vodu ulazi u odjeći, u majicama kratkih rukava, ili potpuno pokrivenog tijela. Mislim da burkini ide u tom smjeru. Predodžba prema kojoj je sunce super, da se možemo izložiti njegovim zracima ta predodžba je prilično otpisana. Neki ljudi – gotovo fobično – više uopće ne izlaze na sunce.

Što osobno mislite o burkiniju?

Ja nemam fobiju od sunca, i rado se kupam u bikiniju. To mi se dopada. Ali, meni burkini ne smeta. Svejedno mi je. Ali, mislim da je lijepo ono što često možemo vidjeti na francuskim plažama: tamo ljudi nemaju burkini, on zapravo nije tako atraktivan, nego ponekad nose onako široke tkanine u koje su umotani, u kojima se može da ući u vodu. To je naravno vrlo poetično i lijepo izgleda.

Koliko je moda povezana sa političkim debatama?

Moda je zapravo uvijek politična. Nedavno sam vidjela jednu fantastičnu sliku iz 50-ih godina – tu je policija na jednoj francuskoj plaži prisilila jednu damu da, kada je u bikiniju, pokrije pupak. A sada imamo sliku iz Nizze, gdje policija tjera jednu damu koja leži na plaži da skine majicu. Rekla bih da je država, da su zakoni i propisi uvijek vrlo snažno zadirali u sferu ženskog tijela – što je zanimljivo, mnogo više nego muškog.

I ovdje u Njemačkoj nije uvijek bilo takve slobode kao danas. Do 20-ih godina, žene su ovdje išle na kupanje samo ako su bile pokrivene od glave do pete. Kako je došlo do ovog kulturno-povijesnog razvoja?

U moderni je glavna razlika koju je moda konstruirala ona između „erotski označenog ženskog" i „erotski neoznačenog muškog". Uz to su muške erotske zone – noge i stražnjica – prenesene na ženu i glavni fokus je bio na njima. Razvoj kupaće mode prati taj trend. Vidi se sve više tijela a sve manje tkanine. Mini-suknje, sve obnaženije noge – ono što je ranije bilo nezamislivo. S modernom smo se kretali ka razgolićivanju ženskog tijela koje je preuzelo funkciju demonstrativnog pokazivanja tjelesne ljepote.

Mnogi na slobodu ženskog tijela u zapadnoj kulturi gledaju kao na tekovinu moderne – i u burkiniju vide neku vrstu ugrožavanja pokreta za ženska prava i slobode. Možete li razumjeti takve strahove?

Mislim da je ženski pokret rijetko kada težio skraćivanju suknji ili produbljivanju dekoltea. On je radio na tome da ne dođe do poistovjećivanja robe i ženstvenosti, da ne bude materijaliziranja ženskog tijela, i da ne dođe do njegove komercijalizacije u smjeru pornografije. Ne bih rekla da se to dogodilo u formi bikinija – ali to je sigurno problem koji je prenijet na modu. Na modu se rijetko kada gleda kao na feminističku tekovinu – ako izuzmemo Coco Chanel. Malo je modnih kreatora za koje bi feministički pokret rekao da teže oslobađanju ili nečem takvom.

Ali bikini je tada za mnoge žene bio simbol oslobađanja, samopouzdanja i ženstvenosti.

Mi ni ne govorimo o ukidanju bikinija. Mislim, kada bismo sada počeli razmišljati o tome hoćemo li propisati dužinu suknje ili pokrivanje kose ili hoćemo li reći da se na plažama više ne smije hodati naokolo u bikiniju... ali to nije slučaj.

Mnogi zapadni dizajneri kao što su Dolce&Gabbana ili proizvođači sportske opreme kao Nike, okrenuli su se muslimanskoj modi. Jesu li oni pomagači diktature ili stvaraju pozitivne konotacije religije i omogućavaju sudjelovanje u javnom životu?

Smatram da je žalosno to što su žene kako u Europi tako i u arapskim zemljama poput Saudijske Arabije ili Iranu pod prinudom. Kod nas su – kao na primjer u školi – prisiljene da skinu maramu s glave. U Saudijskoj Arabiji su ju prisiljene nositi. Mislim da u modi ne treba raditi uz prisile. Mnoge mlade žene koje nose maramu na glavi – kao na primjer mlade turske djevojke u Berlinu – koriste maramu kao modni predmet. Ne moramo ljudima biti tutori i sve im propisivati. Treba najprije čuti što se time želi postići. To je bolje. Naravno da je opasno ako djevojke kod kuće tjeraju na to. Ali, zanimljivo je da većina studija koje sam ja pročitala ne svjedoči o takvoj praksi u Njemačkoj. Nego svjedoči o tome da se ovdje marama doživljava kao određeni čin protesta. Kao čin samodokazivanja, protiv onoga što mnogi smatraju „ženstvenošću kao dobru za konzumiranje". Bilo bi baš zanimljivo kada bismo ovu raspravu vodili kroz raspravu o materijalima.