1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Može se dobro živjeti i u društvu s magarcima

Obitelj Antunović iz sela Kuna na Pelješcu bavi se pomalo neuobičajenom vrstom uzgoja životinja. Oni uzgajaju – magarce. U njih se uzdaju više nego u državne poticaje.

Posao na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu (OPG) započeo je prije dvadesetak godina kad je glava obitelji, Josip Antunović, propao kao mesar. Kako za mesara nije preporuka da bude i ljubitelj životinja, priča o njihovom gospodarstvu počinje kao i mnoge priče o uspjehu – neuspjehom.

Josipov sin Mile, tridesetogodišnji kršni mladić priča kako su prvo nabavili magarca. Točnije magaricu Moniku koja svoje ime može zahvaliti činjenici da je došla u Kunu tijekom afere Clinton-Lewinsky. „Prvo smo nabavili magarce, pa nešto malo ovaca, koza, onda su nas kontaktirali da bi tu dovodili goste. Ništa tu nije bilo sređeno, ali smo polako uređivali restoran, prvu godinu smo primali goste na terasi vani, kasnije su i ljudi počeli dolaziti sve više“, priča Mile o počecima obiteljskog posla.

Mile Antunović u konobi

Mile Antunović u konobi ukrašenoj vlastitim proizvodima

Trudom i kvalitetom su došli do današnjeg statusa i male oaze u brdima Pelješca. Gostima nude samo svoje proizvode: vino, likere, sokove, sireve, pršut, pancetu, salame, janjetinu, teletinu, domaći kruh... Sve sami rade, otac Josip, majka Nevenka, Mile i njegova supruga Jasmina brinu se za 70 magaraca, 150 ovaca, 150 koza i 10.000 trsova vinove loze, 100 stabala maslina... Sve što proizvedu je za njihovu potrebu i kako kažu, više im i ne treba. Cijene su pristupačne svim gostima, litra dobrog domaćeg plavca je samo 20 kuna, a gastronomska ponuda osim što je kvalitetna i raznolika, nije cjenovno paprena kao u onim mjestima iz kojih se „vidi more“.

„Dislocirani“ član obitelji, Milina sestra Ana, ostala je u Zagrebu nakon fakulteta i „pokriva“ marketinški dio posla iz glavnoga grada. Jedina pomoć koju imaju je pastir kojeg su i oni (kao i većina uzgajivača stoke) morali „uvesti“ iz Bosne.

Nitko neće u pastire

Nismo mogli nikoga naći ovdje, dajemo plaću 4.000 kuna, stan, hranu i mobitel, ali smo morali dovesti čovjeka iz BiH koji je uredno prijavljen i sa svim dozvolama, potvrđuje Mile staru priču o tome kako u Hrvatskoj nitko ne želi čuvati ovce.

Sezona im počinje oko Uskrsa i traje do kraja rujna, za koji kažu da isto nije loš. A i pokušaji da produže sezonu i iza rujna nisu bili bezuspješni.

Perivoj Celestina Medovića

Perivoj Celestina Medovića, hrvatskog slikara rođenog u Kuni

Pelješko selo Kuna nalazi se na „kraju svijeta“, takav dojam barem imate kada se vozite uskim i prilično lošim cestama po Pelješcu i tražite selo koje će vas iznenaditi svojim izgledom. Nogometni stadion s odlično održavanim travnjakom, perivojem slikara Celestina Medovića koji je rođen u selu, crkva Gospe Loretske iz 1681. godine najmonumentalnije je barokno zdanje dubrovačkoga područja izvan samoga grada Dubrovnika.

Kuna je selo koje je nekad imalo preko 1.000 ljudi, danas broji samo oko 200 stanovnika. Mile otkriva i tajnu travnjaka na stadionu: „ Pustimo ovce na dva dana na stadion i one ga lijepo 'izravnaju', a trava bolja nego na Poljudu.“

Uz toliko magaraca, Antunovići se bave i prodajom magarećeg mlijeka čija ljekovita svojstva su odavno poznata. Mlijeko sastavom najbliže onom majčinom koristi se za liječenje upala dišnih puteva, daje se djeci sklonoj alergijama, astmi, oboljelima od hripavca, a kako magarice dnevno daju samo dva do pet decilitara mlijeka cijena je 200 kuna za litru. Usprkos dobroj cijeni mlijeka, Antunovići svoje tovare više smatraju kućnim ljubimcima. Magarci se tako i ponašaju. Čim uđete u njihov ograđeni prostor dugouhi znatiželjnici dolaze do vas provjeriti jeste li donijeli nešto za pojesti, pomaziti se i onjušiti vas. Životinje su sasvim pitome i umiljate.

Nogometno igralište u Kuni

"Travnjak bolji od Poljuda"

Čagalj prijeti stoci

Magarci su smješteni u „ljetnoj rezidenciji“ u selu, dok su ovce i koze na obronku izvan sela. Sa 150 ovaca i 150 koza živi i jedan magarac koji se ne da izdvojiti iz stada. „Tovarica se ne da odavde, skače, rita se kad ju odvojimo, navikla je s ovcama“, kaže Mile o magarici koja ima „problema s identitetom“.

Čagalj, podvrsta kojota koja živi na Pelješcu, velika je štetočina i obitelji Antunović zadaje velike probleme. Odraslom magarcu ne mogu ništa, ali tek okoćenom puletu mogu nanijeti smrtonosne ozljede. „Ima ih više nego tisuću, lovci pokušavaju svesti populaciju na razumnu mjeru, ali to je teško moguće“, žali se Mile i kaže kako su čagljevi izgubili strah od ljudi, a ljeti se spuštaju u sela i hrane se iz kontejnera za smeće.

Magarica, ovce i koze

Jedna magarica se najbolje osjeća u društvu ovaca

Antunovići će uskoro proširiti posao pomoću EU-fondova i do kraja ljeta će otvoriti smještaj sa šest soba kako bi mogli proširiti ponudu. Od države se ne nadaju prevelikoj pomoć i kako Mile kaže: „Poticaje ne čekamo, za sve što dobijemo, hvala. Ali to je, ako bude – bude.“ Antunovići se uzdaju „u se i u svoje kljuse“, odnosno u svoje magarce.