1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Može li vlada natjerati Hrvate da više čitaju?

Poznato je da su Hrvati nacija koja malo čita, a više od polovice Hrvata u godinu dana ne pročita nijednu knjigu. U studenome, hrvatskom mjesecu knjige, vlada je zato donijela nacionalnu strategiju za poticanje čitanja.

Studeni je u Hrvatskoj tradicionalno posvećen knjizi. To je mjesec u kojem se održava Interliber, poznati zagrebački sajam knjiga. Ovogodišnji Interliber protječe u sjeni najveće krize s kojom se suočilo izdavaštvo u neovisnoj Hrvatskoj. Najprije slomom Algoritma, najvećeg hrvatskog knjižarskog lanca, a potom i kolapsom Agrokora, odnosno njegovog knjižarskog lanca Tisak Media, čime je Hrvatska preko noći ostala bez 60 posto infrastrukture za prodaju knjiga.

Vlada je poduzela niz mjera za spas knjižarske industrije, a prošlog je tjedna donijela i Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, shvativši da neće biti koristi od izdavanja knjiga ako ih nitko ne bude htio čitati. Turobna statistika nam govori da više od polovice Hrvata u godinu dana ne pročita niti jednu knjigu, a prema rezultatima PISA istraživanja čak petina djece u dobi od 15 godina ispod je razine čitalačke pismenosti. Pod geslom "Čitajmo da ne ostanemo bez riječi" autori strategije nizom mjera - programima za poticanje čitanja, opremanjem knjižnica knjigama, omogućavanjem besplatnog korištenja knjižnica mlađima od 18 godina i senzibiliziranjem medija za važnost čitanja - žele potaknuti čitanje i razviti čitalačku pismenost, osobito kod mladih.

Trošenje studentskog džeparca na knjige

Mišljenje o toj inicijativi, ali i o tome koliko čitaju i zašto, ovaj smo put potražili od običnih građana-čitatelja, koji su za DW spremno podijelili vlastito iskustvo, iako se brzo pokazalo da naši sugovornici baš i ne spadaju u hrvatsku većinu koja čita malo ili ništa.

Mirjana Spajić sa svojim kćerima

Mirjana Spajić sa svojim kćerima

Mirjana Spajić, rođena Osječanka koja živi u Krapinskim Toplicama, pozitivan stav prema čitanju gaji još od osnovnoškolskih dana i čitanja lektirnih djela, aktivnosti u knjižničarskoj grupi i čestih susreta sa svijetom knjiga u osječkoj donjogradskoj knjižnici. Njezin interes za knjigu rasplamsao se u srednjoj školi, osobito prema knjigama psihološke i socijalne tematike, nastavi filozofije i sociologije te fakultativnoj nastavi socijalne psihologije koju su inicirali sami učenici, uz veliku podršku profesorice filozofije, a što je u njezinom slučaju bitno utjecalo i na budući izbor studija.

Kao studentica filozofije i fonetike čita hrpu literature, a gotovo sav džeparac troši po zagrebačkim antikvarijatima i knjižarama na kupnju knjiga s područja filozofije, psihologije i književnosti. Tih godina udareni su i temelji njezine kućne biblioteke, koju danas rado obogaćuju svi članovi obitelji, kćeri i suprug, ovisno o osobnim i profesionalnim afinitetima. "Knjige, i umjetnost uopće, za mene i danas imaju posebno mjesto i značenje jer su ključni faktori u formiranju mog osobnog identiteta i svjetonazora. Čitanje knjiga vidim kao pokušaj kritičkog razumijevanja sebe i svijeta koji nas okružuje, ali i pokušaj promjene i oplemenjivanja sebe i društva u kojem živimo", kaže naša sugovornica, inače profesorica etike u Srednjoj školi u Zaboku. Tijekom dugogodišnjeg rada u obrazovanju svakodnevno se susreće s drastičnim padom interesa učenika za čitanjem, zbog čega Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja pozdravlja kao pozitivan korak u razvoju kulture čitanja.

Tablet dobar kao i "stari, dobri papir"

Jasmin Klarić

Jasmin Klarić

I novinar Jasmin Klarić misli da je nova strategija za poticanje čitanja dobra ideja, znajući da su koristi čitanja za razvoj osobe i društva neupitne i teško zamjenjive. "Okvirne ideje iznesene u strategiji su dobre - čitanje kao aktivnost učiniti više javno prisutnom, dostupnijom i poželjnijom. Pogotovo kad su u pitanju djeca i stvaranje navike čitanja kod njih", kaže Klarić, koji prirodom posla dnevno pročita desetke, ako ne i stotine članaka, iako priznaje da, kada je o knjigama riječ, čita manje.

Nije, objašnjava, problem u njihovoj dostupnosti. Njegova djeca su članovi gradske knjižnice pa uvijek pronađe nešto i za sebe. Ne bježi ni od elektronskih knjiga koje voli čitati na tabletu, što mu je ponekad ugodnije nego u rukama držati "stari, dobri papir". No problem je u vremenu. Čitanje knjiga postala je isključivo noćna djelatnost, jer dnevni ritam ne ostavlja prostora smislenom čitanju veće količine stranica, no tada čitanje dobiva konkurenciju s mentalno manje zahtjevnim aktivnostima, poput gledanja sjajnih TV-serija. "Kako sličan dnevni ritam imaju svi odrasli koje poznajem, pretpostavljam da to predstavlja i glavni problem kada je riječ o poticanju čitanja. U svijetu svekoliko dostupne zabave, publika ima sve manje vremena, a knjiga sve manje - publike", zaključuje Klarić.

Čovjek - "beštija koja čita"

Riječanka Eda Harbaš odrasla je u čitalačkoj obitelji. Svoj život opisuje parafrazom naslova Márquezove autobiografije "Živjeti da bi se pripovijedalo": "živjeti da bi se čitalo". Njezin otac, pomorac, redovito je na svoja daleka, prekooceanska putovanja, u koferu s odjećom, na brod nosio knjige.

Eda Harbaš

Eda Harbaš

"Pročitane su se knjige s ocem vraćale kući, gomilale i privlačile me. Taj rani dodir s knjigom i čitanjem, kao uobičajenom obiteljskom aktivnošću, prirodno i neprimjetno, već u petoj godini života uveo me u privilegirani svijet čitanja", prisjeća se naša sugovornica. Razmjena knjiga u školskoj knjižnici i bibliobusu bila je konstanta njezinog djetinjstva, odrastanja i mladosti. "Mogla sam birati i birala sam. Čitala sam domaće i strane autore. Krimiće i ljubiće. Sage i kratke priče. Povijesne knjige i naučnu fantastiku. Epove i putopise. Knjige nepoznatih i renomiranih pisaca. Čitala sam u svakoj dnevnoj i noćnoj prilici. Čak i u autobusu. Čitanje je za mene ugodan ritual učenja života i snaženja duha. Kroz čitanje sam upoznala veličanstvene ljude, autore i autoritete. Identificirala sam se s tisućama likova iz pročitanih knjiga. Čitanje me formira i upotpunjuje", u jednom dahu kazuje Harbaš, koja će između knjige i e-knjige uvijek izabrati - knjigu.

No Eda Harbaš nije samo pasivna čitateljica. Otkriva nam da uživa u dvije povlastice svog dugogodišnjega čitanja. "Prva je da povremeno čitam bolesnoj djeci. Riječ je o volonterskom, humanitarnom radu u Udruzi za dobrobit djece Portić, a druga je da sam članica kluba čitatelja pri mjesnoj knjižnici Čavle, ogranku riječke Gradske knjižnice. Prva me čini boljom u zajednici, a druga mi omogućava ravnopravno raspravljati o pročitanim knjigama. Nedavno sam zaključila kako je čitanje u čitateljskom klubu prvorazredna vježba za toleranciju i prihvaćanje", kaže ova strastvena čitateljica, koja za kraj spominje "besmrtnog Miljenka Smoju i njegovu poslovičnu misao kako je 'čovik jedina beštija koja piše'". I hrabro se nadovezuje: barba Miljenko, i beštija koja čita!

 

Preporuka uredništva