1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Može li ulica smijeniti Đukanovića?

Oko 3.000 ljudi demonstriralo je u nedjelju uvečer u središtu Podgorice protiv vlade Mile Đukanovića. Poslije novog prosvjeda ostaje pitanje: je li pritisak ulice u Crnoj Gori dovoljan da promijeni službenu politiku?

„Milo, lopove“, skandirala je masa na Trgu republike u Podgorici. Onda se jedan od govornika – inače urednik srpskog nacionalističkog portala – dosjetio da je „lopov“ preslaba kvalifikacija za nekoga poput Mile Đukanovića. Tako je masa odmah počela uzvikivati: „Milo, ubojico“, a nešto tiše se čulo i „Milo, ustašo“. „Vi ste noćna mora diktatorskog režima“, rekao je okupljenima zastupnik Nove srpske demokracije Slaven Radunović, prvi među govornicima na podgoričkom Trgu Republike. Uslijedit će razna vatrena, a u svom ponavljanju ipak monotona obraćanja, sve do Nebojše Medojevića i Andrije Mandića koji su kao vođe Pokreta za promjene i Nove srpske demokracije, ujedno i dvojica čelnih ljudi Demokratske fronte (DF).

NATO je ovdje tabu

Starica Mirela Dobljanić kaže da je više od pola vijeka invalid rada, da s mirovinom od 250 eura vješto spaja kraj s krajem. „Hoćemo da se oslobodimo pakla i ropstva. S ulice su došli, s ulice neka i odu.“ Predugo, predugo, to ponavljaju ljudi u Podgorici kada se priča o vladavini Mile Đukanovića. Ono da je „došao s ulice“ moglo bi se odnositi na takozvanu Antibirokratsku revoluciju kojom je Milošević do 1989. u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori na položaje u Komunističkoj partiji postavio sebi bliske ljude, a među njima je bio i Đukanović. Tada je imao 26 godina, danas ima 53, a plaću je uvijek dobivao iz državne blagajne. Predbacuju mu odgovornost za sve u državi – kriminal, korupciju, nepotizam, partijsko zapošljavanje, ekonomsku bijedu... Što bi rekla umirovljenica Dobljanić, „nezadovoljna sam takorekuć svime“.

Nekoliko crnogorskih i srpskih zastava vijori se na Trgu. Netko je bacio topovski udar (eksplozivnu napravu koja na vojnim vježbama simulira pucanje topa, op. ur.) deset metara od moga lijevog uha koje satima potom zuji. S vremena na vrijeme skupina mladića odlaže limenke piva da bi skandirala: „Mi smo Barani, srpski četnici“. Nekoliko je kokardi, jedan bradati čiča je ušuškan u zastavu radikala s likom Vojislava Šešelja. No takve živopisne pojave su u uvjerljivoj manjini, iako prosrpska stranka jest najozbiljnija politička snaga u okviru Demokratske fronte.

Prosvjed u Podgorici

Neki demonstranti su nosili znakove srpskih radikala

Baš nitko tko se obraćao s pozornice nije ni spomenuo pitanje ulaska Crne Gore u NATO i za to mora biti nekoliko razloga. Najprije, Pokret za promjene je naklonjen takozvanim atlantskim integracijama. Drugo, cilj Demokratske fronte je da ne otjera građane koji jesu za NATO, ali nisu za Đukanovića. Neki kažu da su prosvjedi način da DF vrati nešto od podrške koja je izgubljena nakon više usitnjavanja stranaka i posebno odlaska Miodraga Lekića koji je tri godine bio nada za nekakvu ujedinjenu oporbu. Posljednje ankete – koje uvijek treba uzimati s rezervom – kažu da je DF na oko osam posto podrške što je strmoglavi pad u odnosu na izbornu 2012., ali i blagi rast u odnosu na razdoblje prije početka prosvjeda.

Ostatak oporbe ne podržava izlazak na ulice. Aleksandar Janković, mladi nezaposleni otac dvoje djece, stoji u masi jer je uvjeren da je upravo ulica jedino rješenje: „Institucije sustava su totalno korumpirane. Oni drže sve poluge i do sada se pokazalo da ih se ne može smijeniti na izborima. Tako je bilo u mnogim zemljama, u Rumunjskoj i na Bliskom istoku, ali su vlasti pale kada je narod izašao na ulice. Ako bog da, da bude tako i kod nas“, kaže on.

Kao mamurluk

Još pokoji razbijeni izlog oko središta Podgorice podsjeća na nasilje krajem listopada. Tada je, kao reakcija na policijsko uklanjanje šatorskoga kampa, na ulicama bilo desetak tisuća ljudi. Prema službenoj verziji najprije su maskirani huligani napali policiju, mada društvene mreže bruje o tome kako se zapravo radilo o provokatorima vladajuće Demokratske partije socijalista. Policijski odgovor bio je brutalan. Epilog su zahtjevi za ukidanjem imuniteta trojici oporbenih zastupnika od kojih će dvojica – Mandić i Radunović – najvjerojatnije biti optuženi za pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka. Vodi se istraga i protiv svega dvojice pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice koji su nemilosrdno premlatili Miju Martinovića, iako snimke pokazuju da ga je tuklo ili nijemo promatralo čak 35 pripadnika te jedinice.

Prosvjed u Podgorici

Prosvjed je protekao bez izgreda

U nedjelju uvečer je, međutim, sve proteklo mirno. Ljudski lanac oko „institucija koje je zaposjeo diktatorski režim“ – to je bila ideja organizatora prosvjeda. Bilo je nešto poteškoća na početku, ali na kraju je ipak uspjelo. Ulicama oko administrativne četvrti gdje su zgrade Vlade, Skupštine i Predsjedništva, bili su raspoređeni ljudi, mnogi noseći svijeće, neki upalivši baklje. „Ima nas dovoljno da opkolimo Peking, a ne Podgoricu“, rekao je na kraju jedan oporbenjak pred spomenikom Kralja Nikole I.

Ostat će poslije novog prosvjeda opet pitanje, je li izlazak 3.000 ljudi na ulice dovoljan da Milo Đukanović uopće jednom trepne, a kamoli da pristane na prijelaznu vladu i ispusti iz ruku sve instrumente kojima jača svoje ionako dobre izborne šanse? Je li u pitanju bonsai-verzija pokušaja „Petog oktobra“, čiji duh bi trebali oživjeti povici „Gotov je“, kada je s vlasti svrgnut Milošević? Ili ipak 3.000 ljudi danas nije malo u jednoj maloj zemlji, gdje je apatija ogromna i nikla iz uvjerenja da su ionako svi isti i da se ništa ne može promijeniti?

Blažo, mladi politolog, ne zna odgovor na to pitanje. Svratio je samo da baci pogled, sudjelovanje u prosvjedima mu se čini besmislenim. „Sve mi djeluje kao neko odgađanje, propuštanje impulsa, kao kada čovjek mamuran stalno pomiče budilicu za deset minuta“, kaže on. „Mislim da stvari u svoje ruke moraju preuzeti novi ljudi, a to nisu ovi koji vode ove prosvjede, iako ja suosjećam s njihovim oporbenjaštvom. Ali, i oni su tu 25 godina i imaju lošu energiju.“

Na kraju se s razglasa nekoliko puta čula Bajagina pjesma „Pada vlada“, a onda su se ljudi mirno razišli uz pozive da nastave okupljanja u gradovima i gradićima Crne Gore. Tada su u sporednim ulicama oklopljeni policajci polako počeli pakirati štitove i suzavac, sredstva za rad koja im večeras nisu bila potrebna.

Preporuka uredništva