1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Može li rat biti čovječan?

Prije 60 godina, 12. kolovoza 1949. su u Ženevi donesena četiri sporazuma kojima je međunarodna zajednica pokušala nešto gotovo nemoguće: i u vojne sukobe uvesti barem osnovna pravila humanosti.

Teško topništvo

Granata ne bira žrtvu, ali bira zapovjednik

Sporazumi iz Ženeve nisu niti prvi, niti posljednji dogovori država naše planete o pravilima koja bi trebala vrijediti i u ratu. Još 1864. je prihvaćen Crveni križ kao institucija koja bi trebala pomagati ranjenima, bez obzira na njihovu uniformu. Između dva svjetska rata je Vijeće naroda potaklo sporazum o zabrani najgoreg oružja prvog svjetskog pokolja, bojnih plinova.

Ali tek strahote 2. Svjetskog rata je prije točno 60 godina, okupilo predstavnike 70 vlada u Ženevi da se slože oko još opsežnijih pravila ratovanja.

40.000 pogođenih vojnika : 1 mrtav civil

Njemački vojnici okupiraju Belgiju

2. Svjetski rat je pokazao užase o kojima se moralo raspravljati. Jer - 1949. je već tu bila i atomska bomba!

Prva dva sporazuma odnose se postupak prema ranjenima, na bojišnici ali sada i na moru. Treći sporazum regulira odnose prema ratnim zarobljenicima, ali tek četvrtim sporazumom iz Ženeve od prije četiri godine je učinjen napor kako bi se zaštitile najveće žrtve posljednjeg svjetskog sukoba: civili.

Jer, kako podsjeća glasnogovornik Crvenog križa Florian Westphal, krvoproliće bitke na Solferinu 1859. godine je izgledalo još posve drugačije: "U Solferinu je bilo 40 tisuća mrtvih i ranjenih vojnika, ali samo jedan jedini mrtav civil. To se u današnjim sukobima potpuno promijenilo. Najviše pogođeni današnjih sukoba su civili i to je naš posao učinio mnogo težim."

A etnički, vjerski ili politički sukobi?

Ratni sukobi u pedesetima i šezdesetima su pokazali kako posao Crvenog križa nije postao teži - nego gotovo nemoguć bez novih pravila i zabrana određenog vrsta oružja ili načina vođenja borbi. Jer, sve se rjeđe rat vodio samo između dvije države, svaka sa svojim vojskama, ali tek u dodatnim protokolima iz 1977. je uopće reguliran i oružan sukob među skupinama unutar jedne države. To je, kako misli predsjednik Međunarodnog komiteta Crvenog križa Jakob Kellenberger, još uvijek nedovoljno regulirano, a osobito ističe problem koji smo vidjeli i u bivšoj Jugoslaviji i u mnogim današnjim sukobima: odnos prema bjeguncima građanskih ratova.

Dug popis prekršaja

Granatiranje Dubrovnika 1991. za koje je tadašnja Miloševićeva propaganda tvrdila kako 'ustaše pale gume'

Novi sukobi izgledaju posve drugačije od onih iz 19. stoljeća

Sporazuma zapravo već ima mnogo: od zabrane mnogih vrsta oružja, poput nagaznih mina ili kazetnih bombi, pa do sporazuma o poštivanju ne samo civila, nego i kulturne baštine. Neke zemlje jesu prihvatile te dodatne propise, neke nisu. Ali isto tako smo svjedoci da, kada sukob izbije, izgleda da se baš sva ta lijepa pravila bacaju kroz prozor.

Direktor za međunarodno pravo Crvenog križa, Philip Spoerri također je svjestan problema, ali i ističe: "Doduše, ima toliko povreda konvencije da je golem izazov provesti njena pravila. Ali ipak se mora reći: u načelu se pravila poštuju. Naravno, nikad se ne izvještava kada nešto funkcionira, nego samo kada se krši i kod teških prekršaja je važno da se o tome doista izvještava. Ali bez konvencija bi stvarnost bila još mnogo gora."

Autor: P. Lechler, aš

Odg. ur.: sm