1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Možda još na stotine tisuća robova

Tamazrat Ousame je 20 godina morala služiti svom gospodaru u Nigeru, čistiti, kuhati i rađati mu djecu. Onda je uspjela pobjeći, ali možda postoje još na stotine tisuća robova koji mogu samo sanjati o slobodi.

Maradi, na jugu Nigera: vojnici koji bi trebali čuvati novinare iz inozemstva drijemaju na plastičnim stolicama u sjenci hotela. Pored ulaznih stepenica jedan starac postavlja svoj klimavi stol i slaže robu koju nudi na prodaju. Šarene ogrlice, žirafe od bronce i pletene torbe kojima je sunce već izblijedilo boju. Pored svega toga stoji debeli, zarđali metalni lanac.

To je, objašnjava starac i kesi se, ogrlica za roba. Uzima težak lanac u ruke i dodaje: "To je bilo prije". Danas nema robova u Nigeru, odlučno tvrdi. Želim li kupiti lanac? Jeftino, cijena je samo za mene. Da li doista u Nigeru više nema robova, pitam. Ne, nema, kaže i odlazi od mene. Razgovor je završen i to nije tema o kojoj želi nešto reći.

Oko 700 kilometara dalje, u glavnom gradu Niameiu sjedimo pored žene sa životnom sudbinom kakva, po riječima onog starca; "već odavno ne postoji" u Nigeru. Tamazrat Ousame nas prima u sjenci sićušne kolibe od slame i starih guma. Na ulici između koliba bosonogi mladići igraju nogomet i uzdižu prašinu, a dvije žene prelaze ulicu između hrpa smeća. Već skoro deset godina živi u ovoj kolibi, a prije toga je bilo još gore. Tada nije imala niti ime, nego su je svi zvali 'ropkinja'. To je bilo vrijeme "kad nikad nije bilo nikakvih srdačnosti", kaže krhka žena. "Nikada."

Oteta od roditelja

Tamazrat Ousmane

Tamazrat Ousmane: 'Da me nisu oteli...'

Jer ma što govorio onaj trgovac, ima još mnogo robova u Nigeru. Žene koje se drže kao kućne sluškinje i koje vlasnici redovito siluju ili muškarci koji obrađuju polja svojih vladara, tek za nešto hrane. Čak i djeca koju dobivaju im ne pripadaju, nego su automatski vlasništvo gospodara. On s njima čini što hoće, može ih zadržati ili ih prodati drugom.

Ousame potječe, to uvijek naglašava, iz obitelji slobodnih. Bilo joj je četiri, najviše pet godina kad je postala vlasništvo jedne utjecajne obitelji nomada. Njena majka je kratko vrijeme radila za tu obitelj, a kad su nomadi opet krenuli na put, poveli su malu Ousmane jednostavno sa sobom. Isprva uopće nije znala, kakva ju je sudbina zadesila sve dok jedna susjeda nije na nju pokazala prstom i rekla: "To je nova ropkinja Abul Alahija". Tek onda joj je postalo jasno da je njen život završen.

Koliko robova još ima u Nigeru, to ne zna nitko. Možda ih je 800 tisuća, možda ipak manje, objašnjava nam Almansour Galissoune. Njegov dom je samo par ulica dalje od Ousamine kolibe, ali dnevnu sobu hladi klima-uređaj dok mu se kćerka igra na podu. On je jedan od dragovoljaca organizacije Timidria, što na jeziku Tuarega znači otprilike "solidarnost". Ta organizacija pomaže bivšim robovima koji su pobjegli od svojih gospodara, posreduje u pronalasku smještaja i učitelja koji će ih naučiti čitati i pisati.

Politička volja je konačno prisutna

Od prije par godina, stanje je postalo bolje. 2003. je Niger konačno donio zakon kojim je držanje robova krivično djelo. Tko prodaje ili drži druge ljude može biti kažnjen i sa 30 godina zatvora. Tako i ta organizacija pomaže bivšim robovima tužiti njihove nekadašnje "vlasnike". Bilo je i drugih vremena u Nigeru: o ropstvu se šutjelo, a nisu robovlasnici trpani u zatvor, nego neki Galissounovi kolege jer su pomagali odbjeglim robovima. Ali sad članovi Timidrie surađuju i s ministarstvom unutrašnjih poslova i s drugim državnim tijelima: "Politička volja je konačno prisutna", priznaje i Galissoune.

Curica sa mamom

Čak i djeca koju rode 'robovi' su 'vlasništvo' gospodara

Usprkos tome, ropstvo je još uvijek duboko u kulturi i običajima Nigera, tuži se ovaj humanitarni djelatnik. "Taj feudalni način razmišljanja i dalje postoji", žali se. Glavni razlog tome je i golema bijeda koja vlada u toj zemlji i Niger je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Predstavnici organizacije Timidrie putuju po zabačenim dijelovima Nigera i tamošnjim stanovnicima objašnjavaju kako je najstrože zabranjeno imati robove.

Ali čak i robovi koji su se oteli svojim gospodarima se često vraćaju nazad. Razlog je jednostavan, priznaje aktivist za ljudska prava: tamo su dobivali barem nešto za jesti i mjesto gdje smiju spavati. Galissoune uzdiše: i njegova i sve druge humanitarne organizacije moraju učiniti mnogo više da bi tim ljudima dali neku perspektivu. "Ali jednostavno nemamo dovoljno novaca za to", žali se.

"Jednog dana..."

Zato misli da će proći još godine, možda čak desetljeća dok u Nigeru više ne bude djevojčica kao što je bila Tamazrat Ousame. Što to znači, pokazuje nam oslobođena ropkinja na njenim nogama: prepune su dubokih ožiljaka iz doba dok je čitav smisao njenog života bio služiti gospodaru. Morala je raditi od ranog jutra do duboko u noć, daleko ići po vodu, pripremati hranu. Kad je obitelj gospodara kretala dalje na put, morala je razgraditi njihov šator i onda ga postaviti na novom odredištu.

Ona nije smjela spavati u šatoru: gotovo kao domaća životinja, samo kad je snažno kišilo, smjela je spavati u jednom kutu. Ali inače je spavala iza šatora, zajedno s njeno troje djece. Kaže da je njenoj najstarijoj kćerki prije spavanja često šaputala u uho; "ti nisi ropkinja, ti si slobodna". Jednog dana, to joj je čvrsto obećala, ona će je osloboditi.

Naselje u Nigeru

Žalosna je istina da se mnogi robovi dragovoljno vraćaju u ropstvo: tamo su barem imali što za jesti.

I taj dan je konačno došao: na obzorju je opazila vojnu ophodnju. Smjesta se dala u trk prema vojnicima, niti sama ne zna koliko dugo je trčala kroz pustinju da bi sustigla vojnike. Onda su se zajedno vratili u naselje njenog dotadašnjeg gospodara, a kad je vidio vojnike, nije se uopće niti upuštao u rasprave. U vojnom vozilu, nagurana zajedno sa njenom djecom, konačno je shvatila: ropstvo je završeno.

Vojnici su je doveli u Niamey gdje je završila zanat za krojačicu uz pomoć jedne humanitarne organizacije. Udala se, ali je njen muž umro samo par godina kasnije. Danas preživljava s dana na dan: "Pogledajte me, nemam baš ništa" i mršavim rukama pokazuje na svu prašinu, izblijedjelu haljinu i ruševnu kolibu. Da je nisu ukrali od roditelja i oduzeli i slobodu i ime, njen život bi sigurno bio drugačiji, uvjerena je Ousame. Kakav, to ne zna, ali je sigurna: "Bilo bi bolje nego ovo."

Preporuka uredništva