1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

«Mladi zombiji» - djeca vojnici u DR Kongu

Borba je u Kongu poput krvavog karnevala: pravila nema, a osobito su krvoločni «mladi zombiji» rata u toj zemlji. Oni su idealni vojnici: jeftini su, neustrašivi, ničega se ne ustručavaju.

default

Uobičajena ratna scena iz Konga

Christina Brown iz jedne londonske organizacije koja se protivi uporabi djece kao vojnika smatra da radoznalost i avanturistički duh nisu jedini razlozi koji djecu privlače u rat: «Oni koji iz tih razloga uzmu oružje brzo shvate da se ne radi o igri, već o ratu u kojem umiru ljudi», kaže Brown i dodaje da su djeca nakon takvih iskustava traumatizirana. Neka postaju čak i kanibalima i jedu srce svojih protivnika koje ih navodno štiti.

U Kongu se bori oko 20 000 djece, poneka su stara tek osam godina. Oni prolaze teško djetinjstvo: ne uče računati i pisati, oni uče kako se ljude reže, kao da se radi o kokošima. O resursima svoje zemlje i svjetskoj politici ne znaju ništa. Sve što znaju je kako se ubija. Ili biva ubijen.

Zašto se ne bore samo muškarci? Neprestani građanski ratovi odnijeli su puno žrtava, puno odraslih vojnika već je poginulo ili pobjeglo iz zemlje. Na fronti je stalno potrebno «svježe meso» i kako bi se ispunile sve rupe u trupama časnici posežu i za djecom. «Na njih je lakše utjecati, njih se brže može nagovoriti da počine stravične stvari, jer ne posjeduju zrelost odraslih osoba», kaže Christina Brown iz Londona. Uz to djecu vojnike podrgava se pranju mozga, utjecaju droga i alkohola.

Jedan dječak priča kako je u vojsku otišao kako bi se osvetio neprijateljima koji su ubili njegove roditelje i brata mu. Ubijanje je za njega i njemu sličnu djecu nešto posve normalno, za njih su neprijatelji «životinje i igračke». A vojska im pruža osjećaj moći, osjećaj koji im pomaže da prevladaju surovu stvarnost.

Točno pet godina nakon njegovog utemeljenja Međunarodni kazneni sud u Haagu je krajem siječnja podigao prvi put u povijesti jednu optužnicu kojom se bivšeg vođu pobunjenika u Kongu, Thomasa Lubangu, tereti da djecu mlađu od 15 godina slao u borbu. Radi se o ratnom zločinu. Andreas Paulus, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu u Göttingenu objašnjava zašto se takav zločin do sada nije krivično gonio: «Države same jako teško podižu optužbe za zločine ili sudski gone vojnike, osobito strane vojnike. Sada konačno postoji Međunarodni kazneni sud koji je nadležan za sve njegove članice. Postojanje takvog suda povećava šanse da će se podići i odgovarajuće optužbe.»

Djeca vojnici nisu samo afrički fenomen: njih ima i u Aziji i u Latinskoj Americi. Procjenjuje se da ih u svijetu ima oko pola milijuna. I to već jako dugo. Američki građanski rat bio je prvi moderni rat u kojem su korištena djeca kao vojnici, tvrdi Dittmar Dahlmann, povijesničar na Sveučilištu u Bonnu. Poznate su i posebne dječje postrojbe u okviru nacističkih njemačkih snaga prije 60-tak godina.

Ujedinjeni narodi pokušavaju u međuvremenu izvršiti pritisak kako bi pred sud izveli zapovjednike koji u borbama koriste djecu. Kongo je potpisao dodatni protokol UN-ove konvencije o pravima djece u ratu, kojim se ta zemlja obvezala da više neće rabiti dječje vojnike u borbama. «Ali oni se ne drže toga i to je dokazano», kaže Casey Kelso, kolega Christine Brown iz londonske Koalicije protiv djece kao vojnika.

Pitanje je samo kako će izgledati društvo za deset godina kada ta traumatizirana djeca odrastu? Njih se odgaja da ubijaju, a ne uči ih se toleranciji i ljubavi. Kako će izgledati njihov obiteljski život? A kako država u kojoj žive? Trenutni predsjednik Konga, Joseph Kabila je i sam bio vojnik kao dijete, on je cijeli svoj život proveo u vojsci u kojoj je usvojio odgovarajuće moralne vrijednosti: naprimjer da se ne ustručava ubijanja. Djeca vojnici predstavljaju enormni nasilnički potencijal, i to upravo u budućnost. U Kongu danas samo trećina djece ide u školu a bivši traumatizirani dječji vojnici, kako kaže Veronique Aubert, imaju jednu jedinu veliku želju: «Kada se s njima priča o zločinima i kad ih upitamo što sada žele raditi, oni kažu da žele ići u školu. To im se često i obećavalo kada su ušli u vojsku. Oni obrazovanje smatraju jedinom šansom koja im može omogućiti da se izbave iz siromaštva.»

  • Datum 07.02.2007
  • Autor Srećko Matić/DW/3Sat
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9our
  • Datum 07.02.2007
  • Autor Srećko Matić/DW/3Sat
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9our