Mirne godine revolucionara

Posljednjih godina je oko Georga Baselitza tiho. Nema više skandala, nema ekscesa kao kod nekih drugih kolega, nema njegovih djela u Aldiju, nema više napisa u žutom tisku. Baselitz je, bez sumnje, ušao u jednu mirniju fazu života, fazu u kojoj puno reflektira o prošlosti. "Kriza srednje dobi je to, znakovi starenja ili više staračka slabost. Kad čovjek stari, počinje se sjećati i pita se je li sve što je činio bilo ispravno ili je moglo biti bolje. Onda mu, na primjer, umru roditelji i to je veliki rez. Pita se je li sve napravio kako spada, je li mogao nešto bolje napraviti, i tako dalje. I čovjek, kao umjetnik, reagira na neki način", objašnjava slavljenik i dodaje: "Ja sam slikar i onda radim slike koje se time bave: mojim odgojem, mojim školovanjem, mojim djetinjstvom, mojim dječjim crtežima koje još imam."

Njemačka - omiljena Baselitzova tema

Hm, kriza srednjih godina s 50, kada je počela ova retrospektiva? Nije to nikakvo čudo kada je riječ o umjetniku koji je tako vitalan kao Baselitz i čija karijera se odvijala u tako brzom tempu. Rođen je 1938. kao Hans-Georg Kernu u Deutschbaselitzu, u tadašnjem DDR-u. Nakon što je iselio u zapadnu Njemačku promijenio je ime preuzevši kao prezime ime svog rodnog grada. Oduvijek je bio buntovan. Njegovi susjedi su ga kao malog promatrali dvogledom sa svojih prozora, što mu je odmah za vrat natovarilo tajnu službu Stasi. Umjetničku akademiju u Istočnom Berlinu, koju je posjećivao dva semestra, morao je napustiti zbog, kako je službeno objašnjeno, "društveno-političke nezrelosti". 1957. seli se u zapadni Berlin i postaje jedan od najuspješnijih njemačkih slikara s jednom svojom stalnom i velikom temom: Njemačkom. "Svaki Nijemac ina razloga za bijeg iz svoje nijemštine, jer ona ima vrlo negativne konotacije. O njoj se uvijek govori negativno i čovjek se o to stalno i svugdje spotiče zato što je to uvijek tako: kad je netko slab zbog svoje povijesti, to mu se stalno stavlja pod nos. Tako je i Nijemcima. Pogotovo kad je čovjek umjetnik i po definiciji ide daleko, dalje od drugih. A što je bolje nego onda baš inzistirati na tome, jer to čovjeka čini jačim ili neukrotivijim ili vjerodostojnijim", objašnjava svoju motivaciju Georg Baselitz.

"Nemoralne slike" koje danas vrijede milijune

Slike na njegovoj prvoj izložbi 1962. izazivaju pozornost javnosti jer ih zapljenjuje policija jer su, kako je objašnjeno, nemoralne. Na njima se može vidjeti, na primjer, dječak s penisom u erekciji - sastavljen odmalih komadića, ekspresivno rastrgan ali ipak jasno prepoznatljiv. Baselitz ih tada nije uspio prodati već i zato što je slikao realistično u vrijeme kada su svi slikali apstraktno. To se ni do danas nije promijenilo. No, itekako se promijenio ugled koji uživa među ljubiteljima umjetnosti. Njegova djela postižu milijunsku cijenu. I dalje je poznat po svojim "frakturnim slikama". I još po nečemu: po njegovih "naopakim" slikama, figurama okrenutima naglavačke. "Mislim da je ova provokacija, ako to ona jest, jako zanimljiva kao iritacija. Kad čovjek nešto gleda što nije kako treba i kad kaže: ovo treba prvo okrenuti da bi se moglo gledati, a ti mu to tako prikuješ da je to nemoguće, to inzistiranje je odlučujući faktor da prisiliš ljude da se time više pozabave", objašnjava Baselitz.

Slike 70-godišnjeg profesora umjetnosti danas vise u berlinskom Reichstagu, on je jedan od najuglednijih njemačkih umjetnika a možda će uskoro dobiti i svoj vlastiti muzej u grad Kamenzu.