1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Mirisi na filmskom platnu

Jochen Kürten18. rujna 2006

Dugo se smatralo kako je knjigu Patricka Süskinda «Parfem» nemoguće pretočiti u film. Uz to je pisac godinama uporno odbijao prodati prava na ekranizaciju bestsellera. No, popustio je nagovaranju i ponudi njemačkog producenta Bernda Eichingera koji je režiju povjerio mladom Tomu Tykweru. S kakvim rezultatom?

https://p.dw.com/p/9Zgh
Prizor sa snimanja «Parfema»
Prizor sa snimanja «Parfema»Foto: picture-alliance / dpa

«Parfem» je ispao dugačak 143 minute, ali se gledatelj pred raskošnim prizorima na projekcijskome platnu ne mora dosađivati. Film je začinjen i glasovitim zvijezdama poput Dustina Hoffmana. No, je li ova ekranizacija romana Patricka Süskinda dobar film – to ipak mora odlučiti svatko za sebe. Prve su reakcije kritičara u svakom slučaju prilično podijeljene.
Redatelj Tom Tykwer, poznat po svom kultnom filmu «Trči, Lola, trči», koji je na glasu kao uzdanica nove njemačke kinematografije, u «Parfemu» se strogo držao literarnog predloška. Gledatelj prati rođenje glavnog junaka Jean-Baptistea Grenouillea u Parizu 1738. godine, upoznaje njegovo genijalno čulo mirisa, sudjeluje u životu tog osebujnog usamljenika koji jedva održava normalan odnos s drugim ljudima i radije se zatvara u svijet mirisa. Grenouille na koncu postaje ubojica koji svojim žrtvama – odreda mladim ženama – doslovno cijedi individualni miris iz njihovih tijela. No, na poslijetku i Grenouille mora shvatiti kako je njegov osobiti oblik ljubavi osuđen na propast.

Film za široku publiku

«Za Grenouillea je to prirodno, on ništa nije naučio i zakazao je već prvi put kada je upoznao lijepu djevojku. Potpuno je zakazao i to ga je traumatiziralo. To je osnovna ideja priče koja je svima pristupačna. Dakle, ne radi se o nekakvom fantastičnom svijetu s nekim luđakom koji slučajno ima razvijen osjećaj mirisa, nego je to prije svega priča o muškarcu koji je vrlo usamljen, što je klasičan motiv i u književnosti i u kinematografiji. To filmskog junaka čini snažnim, jer su patnje u samoći nešto što dobro razumijemo», kaže redatelj Tom Tykwer. On se želi obratiti što je moguće širem krugu gledatelja. Zato težište nije na bizarnim događajima, nego na općim porukama.
«Naravno da taj lik sadrži brojne aspekte, jer je Süskind svog junaka postavio doista vrlo inteligentno. Utoliko svatko u tom liku može prepoznati nešto što nosi u sebi. On u sebi nosi arhaičan sukob: patnju zbog nesposobnosti da se društveno izrazi, ostvari kontakt s ljudima i dobro se proda. On to jednostavno ne može, jer nikada nije ni naučio. A to je nešto što svi mi potajno mislimo o sebi: Svi mi patimo, jer je tako naporno stalno se pretvarati. Svi se pomalo i pretvaramo ili pokušavamo naučiti nekakav uzorak ponašanja», pripovijeda Tykwer.

Ekranizaciji nedostaje senzualnost

I dok je film o ubojici Grenouilleu ujedno i zanimljiv kriminalistički slučaj u zanimljivom povjesnom okviru, u kojem igraju poznati glumci, redatelju se često predbacuje da je zakazao u objašnjenju kako je mladić, opsjednut mirisima, odjednom postao čudovište koje ubija žene. Režiser Tom Tykwer na to uzvraća: «Naravno da je to na kraju u svoj svojoj nemoralnosti ipak jedna moralna priča. Poraz tog lika u trenutku najvećeg uspjeha također se može vrednovati i moja je procjena da se mogu truditi koliko god hoću kako bih ugladio svoju vanjštinu, ali na kraju će moji nedostaci uvijek izaći na vidjelo. Ja sam ipak samo ‹bilo tko›, baš kao što smo svi mi zapravo ‹bilo tko›.»
Najveći problem Tykwerovog filma «Parfem» nije ni u proračunu od 50 milijuna eura, niti u umjeću režisera, niti u glumcima, nego u temeljnom svijetu Süskindovog romana, koji je prikazan kroz čulo mirisa. A njega je mnogo lakše zamisliti putujući kroz stranice knjige, nego u raskošnim prizorima filma. Utoliko je najveća mana ekranizacije «Parfema» njezin nedostatak odgovarajuće senzualnosti.