1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Metak u potiljak - "prirodna smrt"

Početkom rata 1992. u Bijeljini su srpske snage mučile i pobile stotine stanovnika toga grada. Ali, službeno se ti ljudi ne vode kao žrtve rata. U knjigama umrlih piše da su umrli - prirodnom smrću.

default

Grobovi žrtava rata u Bijeljini

"Proveli su ga, vezanih ruku, pored vrata sobe u kojoj sam ja bio, i ugurali ga u malu prostoriju u dnu hodnika. Ruke su mu bile vezane na leđima, a jedan arkanovac ga je držao za kosu. Svi su potrčali za njima. Uskoro se jedan od njih vrati. 'Ne možeš stići da ga udariš', rekao je ležerno djevojci koja je bila u sobi, 'znaš kakvi su ovi naši kad se navale na nekoga'. Obuzela me gorčina. 'Bože moj, zašto mu ne odvežu ruke, pomeo bi ih sve u sekundi, nitko ne bi mogao ni da mu priđe', pomislio sam.

Onda sam, onim jednim okom na koje sam još mogao pomalo da gledam, vidio nekoga kako nosi kofu vode, da osvijeste Ćosu. Nije prošlo dugo, dovedoše ga i on sjede blizu mene. Pogledali smo jedan u drugog, i ja sam osjetio tugu kakvu nisam susreo nikad u životu. I ja i on bili smo pred vratima smrti. 'Zašto si ti dozvolio da te uhvate', pomislio sam. Kao da je to čuo, Ćosa je uvukao ramena i sagnuo glavu. I ta mi slika nikako ne izlazi iz glave. Kad god mislim o toj noći, pronađe me taj duboki, tužni Ćosin pogled, pogled kojim smo se oprostili jedan od drugog."

(Jusuf Trbić, "Gluho doba", Izdavač BZK Preporod, 2004. godine)

Jusuf Trbić

Jusuf Trbić

Ovako Jusuf Trbić, bijeljinski novinar i publicist, pamti posljednji susret sa Salkom Nargalićem Ćosom, početkom travnja 1992. godine. Trbić je preživio batine arkanovaca, Salko Nargalić nije. Čuveni bijeljinski boksač pokopan je na groblju Pilakuša, a za njegovu smrt, kao ni za smrt stotina ubijenih civila u Bijeljini nitko nije odgovarao. Štoviše, većina se službeno i ne vode kao civilne žrtve rata.

Neću bježati iz svoga grada

Omer Nargalić imao je 13 godina kada su mu ubili oca. Danas živi u Sarajevu i želi da se utvrde sve okolnosti i krivci za to ubojstvo. "Dobili smo prvi put izvod iz Matične knjige umrlih za oca da je, navodno, umro prirodnom smrću. Uopće se ne navodi tamo da je ubijen. Isto tako, i u prije petnaestak dana izdamom listu umrlih je navedeno da je umro prirodnom smrću", kaže Omer Nargalić. Za Deutsche Welle govori kako je u travnju 1992. njegov otac "neslužbeno" optužen. "Navodno, neku su informaciju imali da je doveo neke Zenge iz Brčkog, neku tu hrvatsku paravojnu jedinicu i da ih je rasporedio negdje tamo po Bijeljini, po našoj ulici i mahali, a nigdje veze s istinom to nema."

Sudnica suda u Bijeljini

Sudovi nisu obavili posao

Sjeća se kako je obitelj govorila Ćosi da bježi sa ženom i djecom, da se skloni dok se "sve ovo malo ne smiri". "On kaže, šta ću ići, gdje ću ići, ovo je moj grad. Nisam nikome ništa dužan, nikome nisam nikakvo zlo učinio. Neću nigdje da idem jer ne smatram da trebam da bježim iz svoga grada", sjeća se Omer. Dodaje da je otac, nakon što puškaranje po Bijeljini nije prestajalo, ipak odlučio da se skloni. Potom se čulo da je uhićen i da na radiju poziva muslimane da predaju oružje i da će sve biti uredu. Sutradan je javljeno da je Ćosino tijelo u Redžepovoj kući (kuća ispred koje je Ron Haviv načinio čuvenu fotografiju arkanovca koji nogom udara mrtvu ženu, op.a.). Netko iz obitelji otišao je po tijelo da bi ga pokopali.

"Nisu mi dali oca da vidim. Kažu da je bilo mučenje žestoko, da su mu gasili cigare na tijelu, da su ga tukli, da su ga mučili baš ono dušmanski, što se kaže. I na kraju, nisu mogli batinama da ga ubiju. Navodno, viđena je prostrijelna rana, da su mu pucali u usta i na potiljku da ima izlazna rana."

Svi s metkom u potiljku

Kada je 11. rujna 1995. rođak obitelji Hamzić došao poslom pred njihovu kuću i pozvao ih, nitko se nije javio. Ušao je u kuću i imao što vidjeti. Oko stola za kojim su večerali ležali su Ajša Hamzić (1930), Razija Hamzić (1933), Ćamka (1927) i Hamdija Hamzić (1928) i mladi Isak Mešić zvani Elvir (1971). Svi s metkom u potiljku.

Merima Duraković

Merima Duraković izgubila petero članova obitelji

Merima Duraković, rođena Hamzić, izgubila je pet članova obitelji. Ubijeni su joj majka, otac, dvije strine i unuk očeve sestre. Ona je tada bila u izbjeglištvu i želi da se otkrije istina koja je godinama pritišće, da se otkriju ubojice. Želi barem da se službenim postane nalaz obdukcije koja je svojevremeno rađena. U svih pet nalaza piše: "DG: Vulnus sclopetarium capitis" (Prostrijelna rana glave, op.a.). "Samo mi je dolazio Bagarić iz Sarajeva (Istražitelj Tužilaštva BiH Božo Bagarić, op.a.). Ja ne mogu da kažem kako se to dogodilo zato što ja nisam bila tu. Čovjek koji je prvi tu došao, on je umro. On je prvi koji je sve to vidio na licu mjesta. Ja znam da su moji roditelji metkom ubijeni...", kaže Merima i dodaje da i 18 godina poslije nitko za ovaj zločin nije odgovarao.

Politička klima?

"Tužilaštvo ima više predmeta protiv nepoznatih osoba, koji se uglavnom odnose na događaje u Bijeljini 1992. godine. Kada se govori o procesuiranju ratnih zločina i intenzitetu rada na ovim predmetima, svakako se mora imati u vidu politička klima koja vlada na ovim prostorima", piše na službenoj internet-prezentaciji Okružnog tužilaštva u Bijeljini.

Obdukcijski izvještaj

Uzrok smrti naveden prilikom obdukcije - prostrijelna rana glave

Tužilaštvo poziva pojedince i nevladine organizacije da pomognu pri skupljanju dokaza i ohrabrivanju svjedoka jer: "Osnovni problem na koji nailazi Tužilaštvo u postupku procesuiranja ratnih zločina je nedostatak dokaza, odnosno nedostupnost svjedoka ili njihovo odbijanje, ako nešto znaju o počiniteljima zločina, da svjedoče ili, ako pristanu da iznesu saznanja o nekoj osobi, ta osoba obično više nije živa. Nerijetko se događa da organi od kojih se traže podaci nemaju potrebnu dokumentaciju ili daju nepotpune podatke."

Izrugivanje žrtvama

Jusuf Trbić kaže da se radi o licemjerju. Tvrdi da je bilo mnogo slučajeva prikrivanja ratnih zločina što je, kaže, klasični "udruženi zločinački pothvat". "Čak i u slučaju kad je bilo očigledno da se radi o ubojstvu, a na zahtjev obitelji da se pokrene istraga kad je podignuta kaznena prijava. Događalo se da javni tužilac odgovori da nema elemenata za vođenje istrage jer se radi o prirodnoj smrti, mada su liječnici bijeljinske bolnice jasno napisali da je čovjek ubijen."

Nadgrobni spomenici

Mnogi su ubijeni, ali se ne vode kao žrtve rata

Podsjeća da nisu potrebne komplicirane procedure da bi se istina dokazala. Ističe da postoje svjedoci i postoje liječnički nalazi, ali nema dobre volje. "Nevjerojatno je da za petoro ljudi s metkom u potiljku stoji da su svi umrli prirodnom smrću. Dakle, to je izrugivanje žrtvama, to je sakrivanje zločinaca i zločina i u tome sudjeluju svi. Vi nećete danas nigdje dobiti jasan odgovor na pitanje tko je te ljude pobio i zbog čega. Ni u politici ni u sudstvu ni u policiji, nikoga to ne interesira."

Nemoralne procedure

Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj (RS) kaže da bi procedure morale biti pojednostavljene. "Ponekad se traži da se pokreću kaznene prijave protiv nepoznatih osoba, da se kompletan sudski postupak tako rigidno provede kako bi ljudi mogli da ostvare svoja prava. I onda je vrlo upitno da li oni uopće to mogu s obzirom da se radi o događajima koji su se dogodili 1992., 1993. Koliko sad istinski možemo imati materijalnih dokaza?"

Smatra da je nemoralno prepustiti srodnicima civilnih žrtava rata obvezu da putem skupih sudskih procesa dokazuju da su izgubili najmilije. "U suštini je to dokaz na koji način se država, kako se oni odnose prema civilnim žrtvama rata. Može također da se postavi i pitanje, radi li se to namjerno. Jer to podrazumijeva da se nadoknade onda neće isplaćivati i onda ljudi odustaju jer nemaju, jednostavno, novca za to. Koliko tu brige ima? Očito da je nema."

Preporuka uredništva