1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Marin Sopta: "Iseljenici nisu poluobrazovani desničari"

Kako iseljenici doživljavaju Hrvatsku, a kako ona njih? O predrasudama i dosadašnjim propuštenim prilikama razgovarali smo s dr. Marinom Soptom, publicistom na temu iseljeništva i bivšim iseljeničkim političarom.

Marin Sopta je rođeni Širokobriježanin, bivši emigrantski političar u Kanadi, predavač na Hrvatskim studijima u Zagrebu te autor i suradnik na brojnim publikacijama i istraživanjima o hrvatskom iseljeništvu. Bio je tajnik HDZ-a za iseljeništvo, a 1999. godine je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu obnove, razvoja i iseljeništva.

DW: Krenimo s pogledom iz domovine. Jesu li hrvatski iseljenici zaista toliko politički desni i monolitni kako ih se doživljava?

Marin Sopta

Dr. Marin Sopta

Dr. Sopta: Da i ne. Da, jer je ogromna većina iseljenika, naročito onih koji su bili politički aktivni do devedesetih, imala konzervativne poglede na politiku. To je odraz država u kojima su živjeli. Mali dio njih je bio politički aktivan u političkim strankama Njemačke, Kanade ili SAD-a koje su zastupale otvoreno tržište, borbu za zaštitu individualnih i ljudskih prava te politički stav temeljen na kršćanstvu.
S druge strane primjer Hrvata u Južnoj Americi pokazuje da iseljenici nisu politički monolitni. Kad je, na primjer, u Čileu došlo do puča protiv Allendea, glavnu ulogu odigrao je Hrvat Ilić, predsjednik ljevičarske stranke. Postoje i drugi slučajevi gdje su potomci Hrvata bili istaknuti ljevičari. Hrvati su se okupljali u spektru legalnih stranaka, od lijevih do desnih. Samo je jedna, Hrvatski narodni otpor, zabranjena u Njemačkoj.

Kako je onda došlo do stvaranja tog dojma?

Te su predrasude bazirane na borbi obje Jugoslavije protiv iseljenika koji su željeli demokratsku i suverenu Hrvatsku. Govorilo se da Hrvati zastupaju fašističke ideje i terorizam. Naročito za vrijeme druge Jugoslavije kada se u ljevičarskim krugovima Zapada stvorila slike Jugoslavije kao države u kojoj vlada socijalizam s ljudskim licem. A prema podacima Amnesty internationala Jugoslavija je imala najviše političkih zatvorenika po broju stanovnika nakon Sovjetskog Saveza. Postoji i stereotip da su iseljenici polupismeni ili nepismeni ljudi koju su otišli iz Jugoslavije zbog pomanjkanja školske spreme. Država je to tada izvrsno prodala kako bi prikrila neuspjeh samoupravljanja.

Ipak, u iseljeničkim klubovima, primjerice u Australiji, vise slike poglavnika Pavelića. Jesu li to izolirani incidenti o kojima slušamo u vijestima kada političari obilaze te klubove? To stvara lošu sliku o iseljenicima.

Filmszene Kroatisches Parlament 1941

Slike Ante Pavelića doista vise u nekim klubovima, ali mnogo rjeđe nego što se to u Hrvatskoj misli.

Znam da je u dva kluba, od njih tridesetak u Australiji, slika Ante Pavelića postavljena među slike hrvatskih velikana poput Stjepana Radića. On je povijesna ličnost, poglavar NDH stvorene uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije. Treba znati da su nakon takozvanog oslobođenja 1945. stotine tisuća domobrana, ustaških vojnika i civila pobjegle pred komunistima kako bi sačuvali živu glavu. Zato se 10. travnja (dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, op. a.) tamo slavio kao simbol hrvatske državnosti. Na tim proslavama se nije glorificirao Pavelić i njegova vlada. Nepobitno je da su za njegovo vrijeme napravljeni zločini. Ali dolazak političara u te domove nije smetao nikome kada se je devedesetih skupljala pomoć za Hrvatsku. I bivši predsjednik Mesić je pjevao ustaške pjesme pod tim slikama kada je među iseljenicima prikupljao donacije.

Stječe se dojam da iseljenici imaju neku romantiziranu sliku Hrvatske koja ne odgovara stvarnosti.

Ogromna većina druge i treće generacije iseljenika nema pravu sliku stanja i načina života u Hrvatskoj. Poimanje im se bazira na pričama baka i djedova, političkim stavovima roditelja. Pa tako potomci HSS-ovaca sa simpatijama govore o Radiću, ali nemaju pojma o politici koju je zastupao. Na Sveučilištu York u Torontu, gdje sam studirao, bilo je djece HSS-ovaca, pripadnika ustaškog pokreta i ljevičara. Bilo mi je smiješno i tragično da su jedni napadali druge zbog fašizma predaka, suradnje s Nijemcima i Talijanima, gubitka države. Nijemci i Talijani u Torontu nemaju te komplekse. Nitko se ne bi usudio Talijanu reći da je fašist, a preko stotine njihovih klubova u Kanadi nosi ime Benito Mussolini.

S druge strane u Hrvatskoj vlada mišljenje da se svo iseljeništvo s područja bivše SFRJ okuplja u takozvanim jugo-klubovima. Opravdano?

To postoji samo u Njemačkoj. Nije bilo uskih dodira između hrvatskih, srpskih i slovenskih zajednica. Hrvatske i slovenske zajednice su surađivale nakon raspada Austro-Ugarske kada se je u Sjedinjenim Američkim Državama osnovala zajednica Južnih Slovena. Život tih zajednica je potpuno odvojen pa je u Kanadi, gdje sam živio, jedini dodir bio na nogometnim utakmicama Toronto Croatije i Belih Orlova koje su mediji najavljivali kao treći svjetski rat na Stanley Park stadionu. Bilo je i fizičkih sukoba, ali bilo ih je i na utakmicama Dinama i Crvene zvezde.

Franjo Tudjman Mate Granic Soldaten Kroatien

Među najbližim Tuđmanovim suradnicima su bili Hrvati iz iseljeništva. Ipak, to nije pomoglo promijeniti predrasude koje o njima vladaju u Hrvatskoj.

Spomenuli ste da je doživljaj iseljenika u Hrvatskoj rezultat dosadašnjih politika. Kako ih ocjenjujete?

Od 1990. do 2000. godine među iseljenicima je vladala euforija kao proizvod politike predsjednika Tuđmana i stvaranja države na platformi hrvatskog nacionalnog pomirenja domovinske i iseljene Hrvatske. Hrvatska tada u svijetu nije imala niti jednog iskrenog prijatelja, a europske i svjetske sile su htjele sačuvati reorganiziranu Jugoslaviju. Iseljenici su dali veliki doprinos obrani, znanstvenim institucijama, tvrtkama, humanitarnoj pomoći i donacijama za nabavku oružja. U Saboru je bilo 12 zastupnika Hrvata iz dijaspore, a u Ministarstvu vanjskih poslova je bila petina djelatnika iz redova iseljeništva. Ipak, postojala je konstantna propaganda o polupismenom iseljeništvu koje ne plaća porez u RH, ali nitko nije poslao natrag dragovoljce-iseljenike koji su dolazili braniti domovinu od velikosrpske agresije. Neki od njih su postali generali.

A nakon 2000. godine?

Veze su preko noći radikalno i brzopleto prekinute, jer je šestorka Račanove vlade smanjila kvotu zastupnika iz redova iseljenika u Saboru. Nastojali su ukinuti diplomatska predstavništva u velikim iseljeničkim zajednicama kao što su Cleveland, Toronto, Sidney, Melbourne. To je bilo nepotrebno i stvorilo je veliko nepovjerenje. Učinili su to jedino zbog toga jer je postojala percepcija da 95% iseljeništva glasa za HDZ. Da su HSLS, HSS, SDP ozbiljno tretirali iseljenike i imali ozbiljnu politiku prema njima, mogli su imati veliku potporu u iseljeništvu.

Što Hrvatska danas može učiniti za iseljenike, a oni za nju? Postoji li zajednički interes? I predsjednica Grabar Kitarović nam je rekla da ima velika očekivanja od iseljenika.

Danas ne znamo što je taj interes, a trebao bi biti zajednički. Trebali bi zajednički stvoriti državu iz koje Hrvati više neće morati ići van tražiti posao. Iz svake države se ljudi iseljavaju i to se ne može spriječiti, ali ovdje je to tragedija. Predsjednica je kroz školovanje i rad upoznala potencijale iseljenika i zna da se to može iskoristiti. Naivno je očekivati, a predsjednica nije politički naivna, da će iseljenici pohrliti zbog mahanja hrvatskim barjakom i ljepote zemlje. To vrijeme je prošlo.
Moramo stvoriti ozbiljnu strategiju. Idemo vidjeti rezultate koje su postigli Hrvatska matica iseljenika i Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske. Jesu li svojim idejama doprinijeli kvalitetnoj suradnji? Znam da se iseljenici zbog sentimenta i domoljublja prema Hrvatskoj ne ponašaju kao poslovni ljudi u SAD-u. Treba im samo povoljnija investicijska klima i manja birokracija. Također, hrvatski političari ih obilaze nepripremljeni. To je politički turizam i podcjenjuje te ljude, posebno drugu i treću generaciju iseljenika.

Mord in Titos Namen – Geheime Killerkommandos in Deutschland

Njemački kancelar Brandt odlično se slagao s Titom - makar je istovremeno UDBA ubijala iseljenike po Njemačkoj.

Po čemu se razlikuju hrvatske zajednice u, recimo, Njemačkoj od one u Kanadi, gdje ste i sami živjeli?

Prema odnosu spram Hrvatske. Kanadski Hrvati nisu pametniji i odaniji domovini od onih njemačkih, ali oni su odraz tamošnje državne politike. Kanada je zemlja useljenika, uvela je politiku multikulturalizma 1971. godine zbog unutrašnjopolitičkih razloga. Zbog problema između anglofonskog i frankofonskog dijela usvojen je zakon o dvojezičnosti, a to su iskoristili i drugi useljenici koji su pokrenuli pitanje ravnopravnosti. Država je davala velika sredstva svim zajednicama za očuvanje kulture pa su se one razvijale.
S druge strane, kancelarka Merkel je rekla da multikulturalnost u Njemačkoj ne postoji. Zbog okrutnosti antihrvatske politike i aktivnosti jugoslavenskih diplomata, Hrvati u svim zapadnoeuropskim zemljama živjeli su u strahu od represije. I političari poput Willija Brandta su imali velike simpatije prema Jugoslaviji i Titu, a u Njemačkoj je u to vrijeme ubijeno više od 60 hrvatskih aktivista. Zbog toga su ugledne hrvatske organizacije diljem svijeta pisale otvoreno pismo Brandtu.

Za kraj pogled prema budućnosti. Uskoro izlazimo na parlamentarne izbore. Što biste poručili protivnicima glasovanja dijaspore na hrvatskim izborima?

To je taj mentalni sklop i negativni stav prema iseljenicima kao antidržavnoj populaciji i ideološkim protivnicima. Iseljenici predstavljaju bogatstvo i potencijal. 2000 čileanskih Hrvata je podnijelo zahtjev za državljanstvom, a od toga nema ništa. Kako će oni gledati na Hrvatsku? Prema neslužbenom objašnjenju, oni žele državljanstvo kako bi mogli živjeti u drugim zemljama EU. Pa što onda? Konstantno se dijelimo na naše i vaše, ustaše i partizane, komuniste i nekomuniste.
Iskoristimo potencijale iseljeništva u gospodarstvu, kulturi i znanosti. Zašto ne osmisliti aktivniju kulturnu politiku prema iseljenicima koji mogu organizirati događaje, filmske festivale, gostovanja glazbenika u jakim zajednicama poput Stuttgarta, Frankfurta, Berlina i Kölna? To rade druge zemlje s bogatim iseljeništvom poput Izraela i Italije. Mislim da je dobro imati slavonske, hercegovačke i dalmatinske večeri, ali treba ići korak dalje.

Preporuka uredništva