Male šanse za politički mir unutar Turske

Mirni prosvjednici su 28. svibnja 2013. protestirali protiv suvišnog građevinskog projekta na maloj zelenoj površini na središnjem istanbulskom Trgu Taksim. Zauzeli su park Gezi kako bi spasili jednu od zadnjih zelenih površina usred buke velikoga grada i njegovih betonskih tvrđava. Tri dana kasnije započela je međutim nemilosrdna policijska ofenziva – i to najprije protiv mirnog prosvjednog kampa aktivista. Slike brutalnog razbijanja prosvjeda, koje su nedostojne demokratske pravne države, šokirale su međunarodnu javnost. Zbog toga je sada više civilno-društvenih skupina povodom nadolazeće godišnjice izbijanja prosvjeda protiv Erdoganovog načina vođenja države pozvalo na nove proteste, osobito na Trgu Taksim.

Upravo tu leži trenutno još samo minimalna šansa premijera Recepa Tayyipa Erdogana za uspostavu unutrašnjopolitičkog mira u zemlji. Umjesto da ponovno huška policiju na tisuće prosvjednika, mogao bi jednostavno tolerirati prosvjede kritički nastrojene prema Vladi kao sastavni dio demokracije. Od premijera, čija stranka vlada s apsolutnom većinom, može se očekivati više suverenosti. Na taj bi način on mogao pokazati volju da može i drukčije postupati. Već mali dokaz spremnosti za dijalog s političkim protivnicima i neistomišljenicima sa scene civilnih građanskih inicijativa učinio bi suvišnim ružne usporedbe između njega, kao šefa Vlade jedne države koja je članica NATO-a koja želi ući u Europsku uniju, sa svrgnutim arapskim despotima.

Uzaludne nade u smirivanje situacije

No Erdogan je svojim najnovijim verbalnim napadima na europske medije i njemačke političare koji su ga kritizirali, pokazao da bi u njegovom slučaju čekanje na razum moglo ponovno biti uzaludno. Godinu dana nakon izbijanja prosvjeda u parku Gezi mogu se ponovno očekivati teški sukobi – umjesto pozitivnih promjena. Mirno okružje u kojem bi se gospodarsku razvoj mogao dodatno učvrstiti u međuvremenu je postala stvar daleke budućnosti, jednako kao i nada u skorašnje popuštanje napetosti u europsko-turskim odnosima.

Turska je potrebna Zapadu kao pouzdana saveznica u sukobima u njenom susjedstvu – od Sirije i Iraka preko Irana pa sve do Kavkaza i Ukrajine. No na utvrdi zvanoj Turska vidljive su pukotine. One će svakim danom biti sve duže i šire ako Erdogan u dogledno vrijeme ne počne smireno djelovati s pozicije prevladavajuće političke snage koja ima demokratski legitimitet. U to se ubraja kako sposobnost podnošenja stresnih situacija, tako i spremnost smirenih reakcija na kritike bilo iz vlastite zemlje, bilo iz inozemstva. No do daljnjega se ne čini mogućim, kako bi mu to u bliskoj budućnosti moglo poći za rukom.