1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Makedonija: raj za investitore, pakao za radnike

Makedonija – zemlja jeftinih radnika! Vlast u Skopju se ne ustručava ovim sloganom privlačiti strane ulagače i još im davati subvencijame. No plaće ostaju mizerne. Makedonija je na europskom vrhu jedne neslavne liste.

Skromno, ali uredno odjeven, nasmijan, ali vidno premoren. Izgleda kao da je ušao u peto desetljeće života, a u stvari ima tek 35 godina. Goran mora poraniti kako bi uhvatio tvornički autobus koji ga svakog jutra vozi do radnog mjesta. Živi u Velesu, ali radi u blizini Kavadaraca, u pogonu njemačkog „Dräxlmaier“, velikog proizvođača dijelova za automobile. Goran radne dane provodi na nogama – čekajući autobus, stojeći u njemu jer su sjedišta zauzeta, u tvorničkom pogonu gdje može predahnuti samo tijekom dvadesetominutne pauze. Vješte ruke se brinu oko toga da elektronika koja će biti isporučena Mercedesu bude besprijekorna i na kraju ugrađena u automobile koje će voziti neki sretniji ljudi. Goran o Mercedesovom modelu može samo sanjati.

„Naporno je, ali nekako se mora izgurati. Nemam izbora. Cijeli dan sam na nogama za 180 eura mjesečno. Za rad vikendom ili praznicima se dobije nešto sitni dodatak. Fizički izdržavam, ali, da Vam kažem, psihički već popuštam. Ubija me što sam pod stalnim pritiskom kako bi ispunio zadatu normu. Radi se u jakom tempu, ne mogu shvatiti čemu to forsiranje. Kažu, njemačka firma, a Nijemac hoće kvalitetu – ali pod kakvim uvjetima!?“, čudi se Goran.

Ovaj čovjek je jedan od rijetkih koji su spremni progovoriti o izrabljivanju u tvornicama koje strani investitori vode u Makedoniji. Zato ćemo ga i dalje zvati Goran i nećemo otkriti njegov pravi identitet. Uvjeren je da bi bilo korisno javno, imenom i prezimenom, progovoriti o neljudskim uvjetima rada – ali strah od gubitka posla je jači. „Ma pusti Njemačku, ali da su uvjeti makar približni kao tamo! Evo, ide još jedno ljeto, a mi u pogonu nemamo rashladne uređaje. Klima uređaji se isključuju u 14 sati svakog dana. Ne daj Bože da bude vrućina kao prošle godine kada su ljudi kolabirali. Da toliko štede struju, pa to je stvarno katastrofa.“

Umjetnost preživljavanja

Prosvjedi honoraraca 2015 u Skopju

Prosvjedi honoraraca 2015 u Skopju

Sličnu sudbinu dijele na tisuće radnika u stranim i domaćim tvrtkama u Makedoniji. „Doslovno radimo kao na traci. Da je lako, ne bi u ove dvije, tri godine otišlo oko 4.000 ljudi. Stalno jedni odlaze, drugi dolaze, rijetko tko izdrži. Ja sam samohrana majka i moram biti ovdje, nema mi druge, ali psihički već popuštam“, kaže jedna radnica iz Štipa, grada u kojem je smješten još jedan proizvođač automobilskih dijelova Johnson Controls, kao i desetak domaćih i stranih tvornica tekstilne konfekcije. Jedan drugi radnik kaže: „Stalno mi nad glavom stoji kontrolor i vrši pritisak. Kaže, smanjit će mi takozvani bonus za kvalitetu na plaću ako ne ispunim normu. A vjerujte, rijetko tko to može ispuniti.“

Nezaposlenost u Makedoniji prema službenim podacima blago pada, ali i dalje iznosi ogromnih 25 posto. Polovinu nezaposlenih čine mlađi od 30 godina. Plaće se smanjuju i graniče s mizerijom – oko 70 posto zaposlenih dobiva prosječnu plaću od 355 eura ili manje. Žale se jednako i radnici zaposleni kod velikih stranih investitora koje je vladajuća klika predstavljala kao spas za makedonsku privredu. Iako su tvrtke poput Johnson Controlsa, Van Hula, ODV Electrica uzele pozamašne subvencije za stvaranja radnih mjesta, tamo radnici ne zarađuju ništa više nego drugdje.

Ropski uslovi

Statistika pokazuje da su, ako se broje svi krediti i minusi na tekućim računima, građani dužni oko dvije milijarde eura bankama – dakle oko 1.000 eura po stanovniku. Statistika i ali i svjedočenja građana pokazuju i nešto još gore: prema modernom ropstvu je Makedonija tužni europski vođa. To je nedavno objavila Zaklada Walk Free, koja procjenjuje da oko 13.000 građana Makedonije radi u ropskim uvjetima. To je udio od 0,64 posto populacije čime je Makedonija i na svjetskoj razini na visokom 18. mjestu, negdje u rangu Kolumbije, Maroka, Perua, Venezuele, Jordana, Tanzanije, Angole…

Tako je raj za investitore postao noćna mora za radnike. Stručnjaci kažu da je time plaćena strašna cijena demonstrativnog „uspjeha“ kada se dovede neki strani investitor. „Sve dok je visoka nezaposlenost, ne možemo očekivati visoke plaće. To je ključni problem makedonskog gospodarstva“, kaže profesor Zoran Ivanovski. On uopće nije optimist: „Svjedoci smo političke krize koja ne ohrabruje, a s druge strane vidimo kakav kadar regrutiraju strani ulagači i koliko ga plaćaju.“

Ekonomski analitičar Branimir Jovanović se osvrće i na gotovo nevidljivu ulogu sindikata: „Ako bi radnici imali veću pregovaračku moć od poslodavaca, onda bi i plaće bile visoke. Kod nas nema sindikalne organizacije i jakih prava radnika, time je njihova pregovaračka pozicija slaba što vodi tome da im i plaća bude niska.“

San o standardu

Skopje

Kako preživjeti s minimalcom?

Sindikalci ne bježe od odgovornosti, ali veći problem vide drugdje. Tako Pece Ristevski iz Sindikata industrije, energetike i rudarstva podsjeća kako makedonska vlast potpuno javno investitorima predstavlja svoju zemlju kao oazu jeftine radne snage. „To strani investitori onda i koriste, a neki plaćaju manje čak i od domaćih poduzeća“, kaže Ristevski. Dodaje kako građani nemaju hrabrosti kako bi vodili bitke ili čak da se učlane u sindikat u strahu da ne izgube posao. Kaže da je takav slučaj sa stotinama radnika u „Dräxlmaieru“.

Malo onda znači makroekonomski podatak po kojem gospodarstvo raste tri posto godišnje, što je zavidan postotak na europskoj razini. No makedonski građani su među najsiromašnijim Europljanima sa standardom koji iznosi tek trećinu od europskog prosjeka. Svjetska banka kaže kako bi Makedonci dostigli taj standard tek ako bi ekonomija tri desetljeća neprekidno rasla za 4,5 posto godišnje, a rast u EU stagnirao – što zvuči kao znanstvena fantastika. Nasuprot tomu, očajan položaj makedonskih radnika je surovi realizam.