1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Logoraši ne žele osvetu, samo pravdu

Udruženje bivših logoraša iz BiH sa sjedištem u Kölnu je nekada brojalo preko 300 članova. Danas ima samo 32 člana koji se redovito sastaju i bore za istinu i svoja prava.

“Sve više i više sam tonuo u komu. Osjetio sam da ne mogu više izdržati. Onako sjedeći sam stavio glavu na koljena, pomislio na ženu i djecu i oprostio se s njima jer sam mislio da je gotovo i više se ničeg ne sjećam. Kada sam ujutro došao sebi imao sam što vidjeti. Oko mene sve leš do leša”, ovako se Ibrahim Petrovac danas sjeća 24. srpnja 1992. godine u logoru Keratermu. Bilo je to samo četiri dana nakon što je zajedno s ostalim susjedima Bošnjacima zarobljen u Prijedoru. Dok pogled sklanja u stranu i drhtavim glasom govori da mu srce “iz grudi hoće iskočiti” kada se sjeti 24. srpnja, Petrovac kaže da je tog dana u logoru Keratermu ubijeno 150 ljudi, a 70 ranjeno. “Sve se dogodilo po naređenju nekog Gorana, braće Banović i Kondić, izvjesnog Sikirice i jednog koga su zvali Pele”, kaže Petrovac koji danas narušenog zdravlja živi u Kölnu.

Ibrahim Petrovac

Ibrahim Petrovac

Petrovac je jedan od trenutno 32 člana “Udruženja bivših logoraša sa sjedištem u Kölnu“ koje je nekada brojalo oko 300 članova. “Neki su se vratili u BiH, neki otišli u druge zemlje, a neki su ostali u Njemačkoj”, kaže Maid Ađulović, predsjednik udruženja. Ađulović je iz Dervente i zarobljen je krajem svibnja 1992. godine u mjestu Dragalovcima dok je s ostalim Bošnjacima, muškarcima, ženama i djecom iz Dervente bio na putu za Tešanj. “U srpskim zatvorima i logorima sam proveo 19 mjeseci. Počeo sam u Barama kod Doboja i preko Vrela i Majevca završio na Ozrenu. Za to vrijeme sam kopao rovove, ukopavao i iskopavao mrtve, kosio travu, cijepao drva, bio zlostavljan, maltretiran i ponižavan”, kaže Ađulović.

Novi problemi bivših logoraša

Iako je od kraja rata u BiH prošlo 20 godina, i 21 godina otkako je razmijenjen 11. 1. 1994. godine u Bosanskoj Gradišci, ratni ožiljci nisu zarasli. “Pokušavao sam, ali jednostavno glava se sama okrene prema bivšoj kasarni u Barama kada kod prolazim kroz Doboj. Sjećanja se brzo vraćaju”, kaže Ađulović koji, kako kaže, ne razmišlja o osveti. “Dok sam preživljavao najteže trenutke, pomišljao sam da ću se osvetiti, naravno ako preživim. Međutim, kada sam igrom slučaja od jednog Srbina, koji je bio zarobljenik tadašnje Armije RBiH, dobio cigaretu, sebi sam rekao kako je lijepo biti čovjek. Osveta mi nikada više nije pala na pamet”, kaže Ađulović koji se u ime 32 člana udruženja iz Kölna bori za to da se osobe, koje su počinile zločine, izvedu pred lice pravde.

Maid Ađulović

Maid Ađulović

On je jedan od petorice članova ovog udruženja koji su na prijedlog Udruženja logoraša i Saveza logoraša BiH tužili Republiku Srpsku tražeći da im se namiri nematerijalna šteta. Također je jedan od bivših logoraša bošnjačke nacionalnosti u BiH koji su suočeni s novim problemima, jer moraju plaćati tisuće maraka sudskih troškova, nakon što su sudovi u Republici Srpskoj odbacili njihove tužbe zbog zastare. Žrtve logora bošnjačke nacionalnosti tijekom proteklog rata podnijele su oko 30.000 tužbi protiv RS-a.

„Poniženje se nastavlja”

„Naše poniženje se i dalje nastavlja jer smo svjedoci da imamo nekoliko tužbi koje su proglašene zastarjelim ili neosnovanim iako se radi o ljudima koji su bili zatvoreni”, kaže N. V. iz Dervente, inače jedan od podnosilaca tužbe. On ne želi da mu se otkriva identitet zbog, kako kaže, osobne sigurnosti i sigurnosti njegove obitelji. “Imam loše iskustvo jer je 1998. godine, kada su se moji roditelji vratili u Derventu, ispred kuće bačena bomba”, kaže N. V. koji na sjećanje kako je izašao iz banjalučkog zatvora i prvi put vidio svog, tada šestomjesečnog sina, ne skriva suze.

“Uvijek sam bio pacifist. Moja supruga je srpkinja. Dok sam bio u zatvoru ona je bila smještena kod sestre. Ona, moj sin i ja smo razmijenjeni kao ratni zarobljenici. Zašto je moj sin razmijenjen kao ratni zarobljenik? On je rođen u Banjaluci, dakle u RS. Kakav zarobljenik? Ne zanima me novac ili materijalna odšteta. Želim samo saznati zašto sam zatvoren, maltretiran i zašto je moj sin razmijenjen kao ratni zarobljenik”, kaže N. V. i ne krije razočaranje zbog toga što su bivši logoraši, kako kaže, “prepušteni sami sebi”. “Iza nas ne stoji ni država ni Udruženje logoraša BiH jer se brane stavom da ne postoji zakon o logorašima civilnim žrtvama rata. Ako budemo čekali zakon koji će možda biti usvojen nakon 10 ili 20 godina, to znači da treba priznati da se zločini nad nama nisu ni dogodili”, konstatira N. V.

"Onaj tko misli na osvetu je nesretan"

Hamid Muratović

Hamid Muratović

Borba za pravdu i kažnjavanje onih koji su izvršili zločine je osnovni motiv Hamida Muratovića zbog kojeg on i danas aktivno sudjeluje u radu udruženja. On je jedan od osnivača udruženja koje iduće godine obilježava 20. godišnjicu postojanja. Muratović je zarobljen 5. svibnja 1992. godine, pet dana prije nego je njegova rodna Grapska kod Doboja pala u ruke, kako kaže “Karadžićeve vojske”. Muratović, predratni komandant Općinskog štaba Teritorijalne obrane u Doboju, u zatvorima u RS-u je proveo sedam mjeseci i četiri dana. Iako je prošao, kako kaže “i sito i rešeto”, danas, ne pomišlja na osvetu. “Nemam ništa protiv onih koji su me tukli i koji su mi zube izbijali. Ne želim im loše. Oni su danas nesretni i ne mogu mirno spavati. Ja nisam ništa kriv. Bio sam kriv samo zato što se zovem Hamid”, kaže Muratović.

Nakon ovih riječi ustaje i Ibri (Ibrahimu Petrovcu) pomaže da ustane i s rolatorom malo prošeta. Jer Ibri ne odgovara ni “malo duže sjedenje”. “Ukočim se kada sjedim. Ukočim se kada ležim. Ipak se ne dam. Ne dam se i prkosim i ovoj ruci koja najavljuje promjenu vremena. Znate, lomljena je dva puta. Jednom za vrijeme zlostavljanja u Keratermu, a drugi put u Kölnu jer je u Keratermu nepravilno zarasla”, uz blagi osmijeh govori Petrovac otpijajući gutljaj vode da, kako kaže “smiri srce koje iz grudi hoće da iskoči, jer je na spomen Keraterma, opet počelo ubrzano kucati”.

Preporuka uredništva