1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Ljevica u Latinskoj Americi

Latinska Amerika je u proteklih godinu dana prošla pravi izborni maraton. Od kraja 2005. u 12 zemalja su održani predsjednički ili parlamentarni izbori i većina naroda odlučila se za lijeve kandidate. Ipak, ne može se govoriti o jedinstvenoj latinskoameričkoj ljevici.

Hugo Chavez

Hugo Chavez

Ljevica u Latinskoj Americi ne orijentira se više ideološki prema Rusiji ili Kini. Njezini korjeni su u socijalnom i političkom nezadovoljstvu velike većine pučanstva. I premda je stanje u mnogim zemljama slično, ne može se govoriti o jedinstvenoj ideologiji, naglašava Claudia Zilla od berlinske zaklade «Znanost i politika»:

«Radi se o socijalnim pokretima, strankama, grupacijama lijevog tabora u dotičnim zemljama, ali oni ne zastupaju iste ideje ili iste vladine programe.»

Oni nemaju ni istu povijest. Socijalisti koji vladaju u Čileu kao i njihov koalicijski partner Kršćanski demokrati imaju stogodišnju tradiciju narodnih stranaka. U Urugvaju je s predsjednikom Tabareom Vasquezom po prvi put u povijesti na vlast došla ljevica:

«Sasvim drukčije je u Venezueli, gdje vlada Chavez – on je bio vojni časnik, to znači da on dolazi iz sasvim drukčije institucije i nema stranačku prošlost. Drukčiji je primjer Evo Morales koji potječe iz sindikata u civilnom društvu i koji je na vlast došao mobilizacijom socijalnih pokreta.»

Kao što su različiti korjeni vladajućih ljevica toliko su različita njihova poltička usmjerenja. Na jednoj strani su umjerene, socijaldemokratski i tržišno orijentirane zemlje poput Čilea, Argentine, Brazila i Urugvaja. Na drugoj radikalnije i populističke ljevice kao u Venezueli i Boliviji. Među radikalnije ljevičare pripada i novi ekvadorski predsjednik Rafael Correa i nekadašnji nikaragvanski vođa revolucije Daniel Ortega koji je nakon četiri pokušaja i promjene ustava konačno izabran za predsjednika s 35 posto glasova.

Jedan od najvećih izazova novih vlada u regiji je smanjenje socijalnih napetosti. Kraj vojnih diktatura nije doveo do poboljšanja socijalnog stanja. U 90-im godinama prošlog stoljeća nove demokratske vlade su se držale takozvanog «konsenzusa iz Washingtona» koji je preporučivao neoliberalnu politiku privatizacije, smanjenje javnih izdataka i deregulaciju tržišta kao sredstvo za borbu protiv siromaštva.

Recepti koje je zagovarala Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond nisu uspjeli. Od 550 milijuna stanovnika Latinske Amerike 220 milijuna živi u siromaštvu, a 100 milijuna raspolaže s manje od jednog dolara dnevno za preživljavanje.

Potražnja za sirovinama u svijetu, osobito u Kini, dovela je do prosječnog rasta od 4 do 5 posto u toj regiji. Porasla su i prosječna primanja po glavi stanovnika. Ali, statistički podaci ne odražavaju socijalno stanje. Latinska Amerika ostaje područje s najnepravednijom raspodjelom prihoda.