1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Libanonski kršćani u političkoj krizi

Libanon je jedina zemlja na Bliskom istoku koja uvijek za šefa države bira kršćanina. No, spor oko funkcije predsjednika među kršćanima je sada prerastao u problem. Kršćani u Libanonu strahuju za svoja prava i utjecaj.

Vruće prijepodne u libanonskom glavnom gradu Bejrutu. Ispred vladine četvrti se okuplja sve više automobila iz kojih mlade žene i muškarci mašu narančastim zastavama. Svi oni su pristaše kršćanskog Slobodnog Patriotskog Pokreta i okupljaju se na prosvjed. "Ovdje smo kako bismo štitili prava kršćana u Libanonu", kaže 23-godišnja studentica Joel koja zajedno sa svojim prijateljicama drži uvis plakate na kojima je predsjednik Slobodnog Patriotskog Pokreta Michela Aouna. "Oni gore ne smiju više odlučivati preko naših glava", dodaje 21-godišnji Anton koji se priključuje skupini žena. On time misli na "one gore" u libanonskom kabinetu koji vijeća nepunih stotinjak metara dalje, u uredu libanonskog premijera. Demonstranti zahtijevaju da Libanon konačno dobije novog predsjednika, ali ne bilo koga - oni žele njihovog predsjednika i iz sveg glasa viču: "Bog, Libanon i Aoun; više od toga nam nije potrebno."

Michel Aoun

Michel Aoun

U Libanonu vlada takozvana konsocijacijska demokracija, to znači da se političke funkcije popunjavaju po osnovu vjerske pripadnosti. Predsjednik države je, prema tome, maronitski kršćanin jer su maroniti, pored pravoslavaca i katolika, najveća kršćanska zajednica u Libanonu. Otkad je predsjednik Michel Sulejman okončao svoj mandat u svibnju 2014. godine vladajuće stranke i oporba se nisu mogli dogovoriti oko jednog kandidata. "Michel Aoun koji bi rado htio postati predsjednik sada želi kršćane u zemlji mobilizirati za svoje ciljeve tako što im govori da im njihova prava ukida sadašnja vlada", kaže stručnjak za Libanon Mario Abou Zeid s Carnegie centra za Bliski istok u Bejrutu.

Posljednja nada za kršćanstvo na Arapskom poluotoku

S tom izjavom Aoun dodatno povećava strahove libanonskih kršćana koji sa zabrinutošću gledaju na Siriju i Irak gdje teroristi "Islamske države" brutalno proganjaju kršćane. Suočene s katastrofalnom situacijom na Bliskom istoku, kršćanske stranke žele spriječiti gubitak političke moći u Libanonu. "Libanonski predsjednik je jedini kršćanski šef države na cijelom Bliskom istoku. S obzirom na religijski motivirane progone, Libanon važi kao posljednja nada za kršćanstvo na Arapskom poluotoku", kaže Abou Zeid.

Pritom su sve nade vezane uz jednostavnu računicu: politički utjecaj libanonskih kršćana je utemeljen u Sporazumu iz Taifa iz 1989. godine kojim je okončan 15-godišnji građanski rat u Libanonu. Muslimani i kršćani su se u tom mirovnom sporazumu dogovorili o kvoti od 50:50 u libanonskom parlamentu. U teoriji je to trebalo jamčiti izbalansiran odnos moći. No, Sporazum iz Taifa nikad nije u potpunosti primijenjen. Razlog tomu je, između ostalog, bilo političko uplitanje sirijskog režima koji sve do 2005. svoje trupe nije povukao iz Libanona. Posebice su u tom razdoblju od Sirijaca patili maroniti nakon što su se nakon kraja građanskog rata usprotivili sirijskoj vojsci. Posljedica toga je bila da je Aoun, koji je tada vodio "oslobodilački rat" protiv sirijske okupacije, pobjegao na 15 godina u francuski egzil. Njegov protivnik Samir Geagea, vođa jedne druge kršćanske milicije, osuđen je na dugogodišnju kaznu zatvora.

"Nitko nije bio bez krivnje u građanskom ratu. I kršćani su morali snositi posljedice", smatra Maroun, 72-godišnji Libanonac. Njegova automehaničarska radionica se nalazi gotovo kilometar od vladinog sjedišta. Na lančiću oko vrata mu visi zlatni križić. Na zidu iza njega su obješene fotografije sina, sinove supruge i njegove žene i djece. Žive u dalekim Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo je Marounov najstariji sin emigrirao nakon građanskog rata.

Borba za utjecaj

Zbog represija od strane Sirijaca su mnogi libanonski kršćani iselili između 1990. i 2005. godine. Kako bi se očuvala kvota zajamčena u Sporazumu iz Taifa kršćanske institucije su pozvale obitelji koje su se iselile da registriraju svoje državljanstvo i time i vjersku pripadnost. To nije polučilo neki veći uspjeh. Procjenjuje se da danas u Libanonu živi još samo oko 40 posto kršćana - upola manje nego prije 100 godina. Demografske promjene i nepopunjeno mjesto predsjednika bi moglo ići na ruku šijitima i sunitima. Šijitska vladajuća stranka Hezbolah je već predložila promjenu struktura i to po jednu trećinu vlasti za kršćane, sunite i šijite.

Prosvjed Hezbolaha

Hezbolah je sveprisutan

Da se libanonske ustavne odredbe mogu pobiti u vremenima političke krize, pokazalo se krajem prošle godine kad je parlament svoj mandat produžio do 2017. godine. I mandat šefa vojske je obnovljen zbog čega je nastao spor između vlade i Aouna koji je na toj funkciji rado htio vidjeti svog zeta. Sunitski premijer Tamam Salam, međutim, odbija provođenje prijevremenih izbora. Zbog toga ministri Slobodnog Patriotskog Pokreta prijete blokadom vijeća ministara. Abou Zeid smatra da taj pokret time djeluje kontraproduktivno: "Kršćanima govore da se ukidaju njihova prava, a oni sami smanjuju kršćansko predstavništvo u parlamentu i vladi. Time se politički stavljaju na margine."

Prije konfrontacije sa Slobodnim Patriotskim Pokretom je još postojala nada u to da bi se politička kriza mogla uskoro riješiti. Michel Aoun i Samir Geagea, današnji šef kršćanske stranke Lebanese Forces (LF), okončali su svoj rivalitet koji je trajao duže od 30 godina. Za vrijeme građanskog rada su se obojica "gospodara rata" oštro borili jedan protiv drugog i tu borbu nakon 2005. prebacili na političku pozornicu. I Geagea se kandidirao za mjesto predsjednika. Zajednički su predložili da libanonski kršćani u jednom referendumu odluče o tome koga preferiraju kao budućeg predsjednika.

Automehaničar Maroun se ne bi odlučio ni za jednog od njih. Na svom malom i prašinom prekrivenom televizoru prati demonstracije takozvanih aounista i maše glavom. Građanski rat i poslijeratno razdoblje su ga naučili da religija i politika "ne idu zajedno“. „Kršćanstvo nije prosvjed. Ja sam u prvoj liniji Libanonac i tek onda kršćanin. Isto to očekujem i od mog predsjednika."

Preporuka uredništva