1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Labirint sjećanja kroz miris kave

U Düsseldorfu je ovih dana otvorena nova izložba hrvatsko - švicarskog umjetnika Siniše Kandića. Riječ je o sjećanjima i njihovoj razlici sa stvarnošću, o životu nekada i danas u doba sveopće multimedijalnosti.

Umjetnik Siniša Kandić

Umjetnik Siniša Kandić

Siniša Kandić je zapravo poznat po radovima koje odlikuju strogi geometrijski oblici i glatke površine, najčešće od stakla. On i ovoga puta ostaje vjeran sebi i umjetničkom izrazu po kakvom ga publika prepoznaje već dugi niz godina, ali ovoga se puta materijalima kao i u konačnom izrazu otvara jasnije i čitljivije no ikada do sada.

"Sense of place"

Svatko tko ovih dana posjeti galeriju Ursula Walbrün, u Mutter Ey Strasse u samom središtu dizeldorfskog starog dijela grada, prvo što će osjetiti bit će miris kave. Nju je ovaj švicarsko-hrvatski umjetnik doduše koristio i ranije ali ovoga puta je ona korištena u jednom sasvim drugom umjetničkom kontekstu. Kava za Sinišu Kandića predstavlja miris kuhinje iz njegovog djetinjstva. Ona je istodobno i nešto što svakodnevno držimo u rukama, što koristimo, odnosno, konzumiramo gotovo svakog dana. No, kava je ovoga puta jedan od medija ulaska u vizualni svijet umjetnika preko koje nam on otvara vrata svog sjećanja, dijelove svoje najintimnije percepcije kao i stava prema (globalnom) svijetu u kojem živimo.

Ausstellung, Sinisa Kandic, Düsseldorf, August 2011 FLASH-GALERIE

„Sense of place“, kako glasi naziv izložbe, predstavlja nekolicinu radova napravljenih u različitim tehnikama i umjetničkim stilovima koji prikazuju vizualne doživljaje samog umjetnika koje ovaj već više od 30 godina nosi u sebi i sa sobom. Budući da je rođen u Zagrebu (1968.) gdje je proveo i dio djetinjstva, da je odrastao u Švicarskoj, u Badenu kao i u Beogradu te da je ljetne praznike provodio na Krku u Hrvatskoj, paleta sjećanja, onog dubokog kojeg nosimo oduvijek u sebi bez da i znamo da ga imamo, doista je u njegovom slučaju nevjerojatno velika i raznolika.

Siniša Kandić ispred tada koji prikazuje nebodere u novom Beogradu

Siniša Kandić ispred rada koji prikazuje nebodere u novom Beogradu

„Moja je ideja bila ta da odem ponovno na mjesta čije slike već desetljećima nosim u glavi i da provjerim na licu mjesta u kolikoj mjeri te moje slike odgovaraju realnosti. Ta konfrontacija je bila čudna jer sam naravno shvatio da se sve promijenilo, da moje slike nisu one kakve doista postoje, ali da su jače jer već godinama postoje u meni. One su se, bez da sam ja toga bio svjestan, čak i dalje razvijale i gradile“, objašnjava Siniša Kandić. Jedan od takvih radova je upravo onaj najvećih dimenzija na navootvorenoj izložbi koji prikazuje nebodere iz novog Beograda. Takozvanu arhitekturu brutalizma kakvu se zapravo može naći posvuda na svijetu, Kandić prikazuje oslikanu mrvicama kave na zidu galerije, ali – naglavačke i rascjepkanu na način da se na prvi pogled čini da je riječ o nekoj vrsti kolaža. Realnost, fotografija stvarnosti time u potpunosti postaje njezin negativ, neka sasvim osobna slika iz sjećanja. Ona se doduše sastoji od različitih fragmenata no svi oni na ovaj ili onaj način sliku čine jedinstvenom i cjelovitom, iako drugačijom od one stvarne.

Hotel Palace na Krku

Hotel Palace na Krku

Hotel na Krku i stablo u Kragujevcu

Slično je i kada se pogledaju i neki drugi radovi kao što su primjerice dva rada na staklu. I ovdje, bilo da je riječ o hotelu Palace na Krku ( po arhitekturi sličan onom iz novog Beograda ) ili pak o tipično švicarskoj, drvenoj kućici, stroge geometrijske linije u kombinaciji sa stvarnom fotografijom postavljenom iza stakla, stvaraju kompoziciju jednog složenog labirinta Kandićeva sjećanja. „Kada se govori o hotelu na Krku, moram spomenuti da mi je on posebno drag baš zato jer je riječ o arhitekturi kakve danas više gotovo da i nema. To je jedan takoreći propali brand, koji je nestao zajedno s državom u kojoj je nastao“, kaže Siniša Kandić.

Kragujevac 1947.

Kragujevac 1947.

O mjestima, vremenu i uopće osjećaju za dom i pripadnost kakve danas više gotovo da i nema govori i rad „Kragujevac, 1947.“ I ovdje Kandić koristi kavu kako bi na zid galerije prenio sliku jedne fotografije koja prikazuje njegovog oca i očeva prijatelja u sjeni jednog stabla oraha. Slika dvojce dječaka asocira zapravo na trenutke svačijeg djetinjstva, momente pohranjene ne samo preko slika već i mirisa i atmosfere, energije kojom pojedina, nama važna mjesta zrače. „Ovim sam radom međutim prije svega želio izraziti upravo suprotno; u sveopćoj multimedijalnosti u kojoj živimo zapravo više nemamo gotovo nikakav istinski osjećaj za svijet oko nas. Prije smo točno znali tko smo i odakle smo, imali smo osjećaj pripadnosti. To je danas u svijetu kojeg velikim dijelom percipiramo na način kao što to čini googleaerth, sasvim drugačije“, kaže Siniša Kandić.

Autorica: Željka Telišman

Odg.ured: Nenad Kreizer