1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kuće od marmelade za bosanskohercegovačke izbjeglice

Njemački humanitarci Heribert i Ursula Hölz već 21 godinu pomažu ljudima u Bosni i Hercegovini. Prodajom marmelade izgradili su tri kuće za izbjeglice. Supružnici Hölz su već za života dobili spomenik.

Heribert i Ursula Hölz

Heribert i Ursula Hölz

Slike razorenih gradova, ubijenih civila i kolona iscrpljenih izbjeglica su tih dana punili dnevnike njemačkih televizijskih kuća. U Bosni i Hercegovini je počeo rat. Te slike su kod Heriberta Hölza, profesora glazbe i socijalnog radnika iz Neukirchen-Vluyna pokrenule bujicu sjećanja. Prisjetio se djetinjstva u ratom razorenom Duisburgu, teških i gladnih godina, odrastanja bez oca, koji je poginuo negdje na istočnom frontu. Prisjetio se majke, koja je i dan i noć šila kako bi othranila svoje troje djece. U tom trenutku je odlučio pomoći tim ljudima, jer je znao da im je pomoć potrebna. “To su bile slike koje su me uzbudile i želio sasvim konkretno pomoći. Tada sam zamolio svoje suradnike u Caritasu, gdje sam radio, da mi pomognu.Čim sam sakupio dovoljno novca za kupnju hrane, krenuo sam u smjeru Balkana”, govori Hölz.

Sjećanje na djetinjstvo

Bili su to najdramatičniji trenutci u životu obitelji Hölz. Supruga Ursula i dvije kćerke su, tijekom Heribertovog boravka u Bosni i Hercegovini 1992, preživljavali prave noćne more, prisjeća se Ursula Hölz.

Heribert Hölz sa svojim kombijem

Uvijek na putu - Heribert Hölz

“Za vrijeme njegovog boravka u ratu u BiH nije bilo mobitela kao danas. Tada su ljudi više strahovali za mene, nego za supruga. Pitali su se kako ću sve to izdržati. Sve sam izdržala zahvaljujući svojoj vjeri. I kada bi suprug javio da je izvan ratne zone, tek tada bih se rasteretila.”

Iako je bio svjestan opasnosti kojoj se izlaže, svaki put kada bi se vratio u Njemačku, maštao je samo o novom odlasku u Bosnu i Hercegovinu i prikupljanju nove pomoći.

"Bojao sam se, jer sam znao da idem u rat gdje se puca i gine. To je bila realnost. Nitko mi nije rekao da moram ići, ali me je pokrenula sudbina tih ljudi. Ja sam osobno imao veliko i negativno ratno iskustvo. Svog oca nisam nikada upoznao. On je poginuo u ratu. Jednostavno sam htio pomoći ljudima pogođenim ratom. To me pokretalo i motiviralo da uvijek iznova odlazim u ratom zahvaćenu Bosnu.“

Pomoć koja ima lice

Kako rat nije jenjavao, već je iz dana u dan postajao sve žešći, Heribert je unutar Caritasa u Duisburgu osnovao poseban odjel za pomoć BiH, "Bosnienhilfe". Uz njega su od samog početka bili njegova supruga, brojni prijatelji i aktivisti Caritasa.

"I ja sam dva puta tijekom rata bila u BiH. Tih prvih dana sakupljali smo hranu. Naš diskont 'Aldi' nam je ponudio pomoć i mogućnost da kod njih pakiramo pakete. Tada je jedan paket, sjećam se, koštao 70 maraka. Sve smo pakirali u pakete od banana. Tih prvih godina smo uspijevali slati po četiri transporta pomoći“, prisjeća se Ursula Hölz. Svaka pošiljka pomoći u organizaciji „Bosnienhilfe-a“ bila je transparentna i dokumentiran je njen dolazak na adresu u BiH. To je, kako ističe Heribert Hölz.bilo jako važno, zbog povjerenja onih koji su mu pomagali.

„To je bilo važno i kako se 'Bosnienhilfe' ne bi ugasila. Ja sam mnogo pozornosti pridavao objavljivanju u novinama i na taj sam način postizao transparentnost. Zahvaljujući tome je ova pomoć i postala poznata u cijeloj regiji. Trudio sam se da se, nakon svakog odlaska u BiH, u novinama objavi što sam doživio i gdje je ta pomoć završila. Na taj je način pomoć imala svoje konkretno lice i nije nestajala u kojekakvim tamnim kanalima.“

Ursula Hölz kuha marmeladu

Kuhanje marmelade

Od prvog Heribertovog odlaska u BiH je prošla 21 godina. Do danas je 76 puta boravio u toj zemlji. Organizirao je desetke konvoja pomoći, prikupio je preko 2,5 milijuna eura i još uvijek pomaže onima u nuždi.

Marmelada kuće gradi

Jedna od najupečatljivijih priča iz humanitarnog djelovanja porodice Hölz je kada su tijekom obilaska bosanskih izbjeglice u blizini Slavonskog Broda u mjestu Oriovac, upoznali trudnicu, koja je s još petero djece živjela u razorenoj kući bez vode i struje.

„Kada smo uručili paket s hranom toj obitelji, moje srce se tada kidalo.Pitala sam supruga da li bi ikako mogli pomoći toj obitelji. On je rekao da nemamo više novca. Međutim, ja sam odlučila da po svaku cijenu nešto uradim i pomognem. Čim sam se vratila u Njemačku počela sam praviti marmeladu i prodavati je. Tako je obitelj (Tomić op.a.) već 1. listopada 2003. uselila u svoju 'kuću od marmelade'.“

Ursula je nastavila praviti marmeladu i prodavati je. Od prikupljenog novca izgrađene su još dvije kuće, a danas se od toga izdržavaju i pomažu javne kuhinje u Zenici i Sarajevu. Mnogi projekti, koje je pokrenula obitelj Hölz, danas su samoodrživi, ističe Heribert.

„U Fojnici smo osnovali jednu malu seosku zadrugu. U Posavini, na lokalitetu Bijelo brdo, utemeljili smo plantažu voća. Mala seoska domaćinstva dobivaju od nas stada od pet ovaca i jednog ovna. Tu su također još brojni projekti, koji ne mogu biti samoodrživi, jer, recimo, umirovljenici i učenici trebaju pomoć, a ne mogu raditi. Tako u Gradišci i Kotor Varoši pomažemo stare i iznemogle osobe. Pomagali smo izgradnju kuća, vrtića za djecu i škola.”

Spomenik za života

Iako su zakoračili u osmo desetljeće života, supružnici Hölz, nastavljaju svoju plemenitu misiju. Heribert je u knjizi pod nazivom “Od ribljeg ulja do šljivovice - od ratnog siročeta do bosanskog humanitarca” opisao najupečatljivije doživljaje iz BiH.

Staklenke marmelade Ursule Hölz

Usulina marmelada - sreća za mnoge

“Te prve tri ratne godine su bile zaista upečatljive i doživio sam dosta ružnih i teških situacija. Na mene su pucali. U opkoljenom Sarajevu sam s djecom slavio Božić. To što sam doživio tamo me zaista pokreće. Želja mi je da i dalje pokušam pomoći ljudima. Mi živimo sami na ovoj planeti i za mene ne postoje nacionalnost, rasa ili neka druga pripadnost.“

Za svoj angažman Heribert Hölz je dobio i brojna priznanja, poput Njemačke medalje za zasluge, prestižnog papinskog ordena “Za crkvu i papu”, a 2011. je u rodnom Duisburgu proglašen i građaninom godine. Ursula i Heribert Hölz su u mjestu Lug Brankovića kod Žepča još za života, a kao znak zahvalnosti članova lokalne zajednice, dobili i svoj spomenik.