Krv i golotinja u kazalištu - nužni?

Krajem 2005. izbio je skandal zbog drastične inscenacije kazališne predstave Macbeth, izvedene u režiji Jürgena Goscha u Düsseldorfu. Na pozornici je špricala krv, letjele su gole vještice, a glumci su se valjali u smeću. Kritičari su nakon toga govorili o "odvratnom kazalištu", a gledatelji su bijesno napuštali dvoranu. No, nešto kasnije upravo je ta Goschova predstava dobila uglednu kazališnu nagradu Faust.

Naravno, to nije jedini primjer realnog prikazivanja nasilja i seksualnosti na kazališnim daskama. Reakcije publike na takve provokacije su različite: od gađenja preko zaprepaštenosti pa sve do ravnodušnosti. I upravo su te reakcije ono čime se u svojoj doktorskoj radnji pozabavila njemačka znanstvenica Ulrike Traub. Njezina istraživanja ne odnose se samo na današnjicu, nego se protežu unazad sve do doba Njemačkog Carstva (1871.-1918.).

"Publika blokira rasprave o golotinji"

Glavna teza ove znanstvenice je da smisao golotinje nije puko izazivanje skandala, nego da se na taj način često prenose sadržaji koje je verbalno nemoguće izraziti. Ona kao primjer navodi nasilničku i mračnu atmosferu kazališnog komada Macbeth. U vrijeme Njemačkog Carstva golotinjom se već smatralo kada su plesačice po prvi put nastupile bez baletnih papuča i haljinica. No, golotinja u kazalištu dobiva posve nove dimenzije tek kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća u jeku seksualne revolucije, ističe Ulrike Traub. Prema njezinom mišljenju, zgražanje publike i javnosti pokazuje koliko su ljudi i dan-danas podređeni nametnutim normama.

Recimo, jedna od njih glasi: moraš biti lijep i mlad. Ulrike Traub kaže da je golotinja danas dopuštena, ali samo ako je golo tijelo savršeno. Zbog postizanja tog cilja se gladuje, umjetno uljepšava, a plakati za predstave se često i kompjutorski dorađuju. Njemačka znanstvenica smatra da su upravo golotinja i krvave orgije poput onih u spomenutoj izvedbi Macbetha usmjereni protiv društvene prisile da svatko mora biti mlad i lijep. Tako u toj predstavi ožiljci, mrlje na koži i višak kilograma glumaca nisu prikriveni šminkom. Ulrike Traub žali zbog toga što publika često u znak prosvjeda prije kraja predstave napušta dvoranu. "Publika prebrzo blokira rasprave o golotinji", kaže ova znanstvenica.

Površnost medija i publike

No, ona priznaje da se u mnogim slučajevima golotinja koristi samo za reklamiranje kazališnih komada. I njemačka glumica Lisa Hagmeister se žali na površnost medija i publike: "Ako imate scenu golotinje u predstavi ta je fotografija odmah sutra u novinama, a publika raspravlja o tome." Ona i sama ima iskustva sa skidanjem na pozornici. U Goetheovom Faustu igranom u Hamburgu 2009. godine morala je glumiti seksualni odnos. Mlada glumica priča da ona sama te scene nije doživjela erotski nego prije "tehnički": "Za vrijeme scene morala sam misliti na puno drugih stvari, recimo gdje mi je košulja koju ću nakon toga odmah morati obući."

ajg/dpa

Odg. urednik: Anto Janković