Kruh s dušom

Susanne Jakobeit pažljivo slaže male salate, sendviče i istodobno goste pekare-kafića poslužuje kavom i kolačima. Rad ovdje joj, kako kaže 32-godišnja bivša skladištarka, predstavlja veliku radost i zadovoljstvo. Posljednje tri godine Susanne živi u domu za osobe s mentalnim poremećajima Augusta Hardt u Lennepu, jednog četvrti zapadnonjemačkoga gradića Remscheida.

Svakodnevni kontakt otklanja predrasude

Susanne Jakobeit neuobičajeno otvoreno priča o svojoj bolesti: "Meni je dijagnosticiran borderline-sindrom, jedna vrsta poremećaja osobnosti. Uzimam lijekove i sretna sam da mi se moja bolest ne primijeti", kaže Susanne. I ostalim "klijentima" obližnjeg doma koji rade u ovom kafiću-pekari koji je također dio ove ustanove pod upravom protestantske crkve, na prvi pogled se ne primjećuje neko psihičko oboljenje. Stručno osoblje, dakle pekari, slastičari i prodavači se na prvi pogled ne razlikuju od pacijenata. Susanne misli da to pomaže da se uklone neke predrasude prema psihički bolesnima. Ona ne radi samo u pekari nego i u maloj strojarskoj radionici doma.

"Mi smo ovdje promijenili uloge: pacijenti su oni koji nešto daju, a gosti su oni koji primaju usluge", opisuje Monika Binner ovaj inkluzijski projekt. Specijalistica za radnu terapiju objašnjava da je za pacijente ovakav pristup izuzetno važan jer im daje osjećaj samopouzdanja. Neki pacijenti su se do te mjere prilagodili da su u međuvremenu od učenika u pekari postali učitelji novopridošlim kolegama. Tako pacijenti druge pacijente podučavaju u tomu kako ispeći dobar kruh.

Kao kod bake

45-ogodišnji Christian Seufzer se trenutno izučava na području obrazovanja u medicinskom sektoru. Prije toga je radio u jednoj lokalnoj pekari u kojoj se kruh i pecivo još uvijek peče na tradicionalan način u zidanoj krušnoj peći. U ovom centru su iz pečenja u krušnoj peći razvili pravu malu filozofiju. Christiane Mersman-Pohl iz uprave rehabilitacijskog centra objašnjava da je peć mjesto gdje se nekad okupljalo čitavo selo, mjesto susreta. I kao takvo ona doživljava i ovaj centar. "Krušna peć nas je odmah opčinila jer se ne radi samo o količini i brzini. Naše geslo glasi: usporiti, obratiti pozornost na trenutak. Nije važan profit nego trenutak u kojem kruh izlazi iz peći", objašnjava Mersman-Pohl.

Što raznolikija publika, to bolje

Pekara je od samog otvaranja u travnju bila zamišljana kao inkluzijski projekt za pacijente iz doma. Ona u neku ruku služi kao dodirno mjesto između rehabilitacijskog centra i ostatka grada. "Ovdje smo otvorili i nova radna mjesta, stanovnici obližnjeg naselja ovdje mogu kupiti kruh i kolače, a u međuvremenu je ovdje i pravi mali kulturni centar", objašnjava Mersman-Pohl. Koncerti i predstave koji se ovdje održavaju dodatno brišu nevidljive prepreke između života u rehabilitacijskom centru i "normalne" svakodnevice. Ovo mjesto privlači pozitivnom energijom tako da nije čudo da se i ostatak grada počeo zanimati za ovu neobičnu pekarnicu. "Mi smo ovdje već ugostili jednu crkvenu grupu koja je pohađala seminar pečenja kruha, a ugostili smo i djecu iz jednog vrtića", kaže Mersman-Pohl. I to je ono što je dobro za svaku uspješnu inkluziju. Što raznolikija publika iz različitih segmenata života.