Krpanje američko-turskih veza

Posjet Joea Bidena odvija se u vrijeme kada su američko-turski odnosi u dubokoj krizi. Špekuliralo se čak i o mogućnosti načelnog raskida višedesetljetnog partnerstva koje je odoljelo mnogim krizama. "Odnosi između SAD-a i Turske su uvijek imali uspona i padova i oduvijek su zahtijevali posebnu njegu", kaže Ozgur Unluhisarcilkli, direktor američkog German Marschall Funda USA u Ankari: "Danas opet prolazimo kroz teška vremena." Već i prije pokušaja puča 15. srpnja su američko-turski odnosi bili pomućeni zbog razilaženja u stavovima oko Sirije, bez obzira što Ankara već neko vrijeme igra odlučujuću ulogu u koaliciji koja se bori protiv IS-a, a koju predvodi SAD. Pokušajem puča su tenzije dodatno porasle.

Američka podrška "neprijatelju turske države"?

Tursko vodstvo - a u tome mu se pridružio veliki dio turskog društva - optužilo je, naime, SAD da u najmanju ruku tolerira, ako ne i aktivno podržava propovjednika Fethullaha Gülena koji živi u Sjedinjenim Državama. Ankara pristaše njegovog pokreta optužuje za organizaciju pokušaja puča i smatra ih zato teroristima.

Turska traži od SAD-a da izruči Gülena s obrazloženjem da on vuče konce netransparentne mreže škola, humanitarnih organizacija i poduzeća. Službena Ankara njegov pokret optužuje da godinama podriva tursku državu i pokušava uspostaviti "paralelnu državu" zbog čega sada provodi čistke u redovima Gülenovih pristaša.

Službeni zahtjev za izručenjem značio bi jedan vrlo dugi proces u kojemu bi Turska trebala predočiti konkretne dokaze da bi uvjerila američko sudstvo. Turska bi, osim toga, morala obećati da će Gülen u svojoj domovini dobiti fer proces.

Postoje snažne indicije da su pristaše Gülena sudjelovale u pokušaju puča. Tome u prilog govori i da sve četiri stranke u turskom parlamentu optužuju ovog propovjednika.

Ankara još nije podnijela službeni zahtjev za izručenje Gülena zbog organizacije pokušaja puča već je do sada samo predala SAD-u dokumente koji navodno dokazuju njegovu umiješanost u kriminalne radnje prije toga. Turska vlada je njegov pokret po prvi put nazvala terorističkom organizacijom 2013. godine.

Kako bi pokazala da se turski zahtjevi shvaćaju ozbiljno, američka vlada je uoči Bidenovog posjeta u Ankaru poslala tim stručnjaka iz pravosuđa i ministarstva vanjskih poslova. Taj korak - zajedno s Bidenovim obećanjima da SAD i dalje želi ostati turski partner - mogao bi dovesti do smanjenja napetosti na relaciji Washington-Ankara.

"Posjet dopredsjednika je konstruktivni korak za rješenje problema, a ne da se samo govori o njima, da se uvijek za njih optužuje druga strana, već da se doista obrade kritične točke", kaže Ross Wilson, bivši američki veleposlanik u Turskoj, u razgovoru za DW: "To je pravi put. On je funkcionirao u prošlosti i na taj način se njeguju odnosi s jednom prijateljskom zemljom." Wilson smatra da bi američki političari trebali surađivati s Turskom i u slučaju Gülena.

Problem zvan Sirija

Druga točka na dnevnom redu Bidenovog posjeta Ankari je borba protiv IS-a i međunarodni napori za pronalazak političkog rješenja za sukob u Siriji. Turska je važan američki saveznik u regiji i o odnosima s Turskom će ovisiti uspjeh američke strategije u njoj, prije svega u Siriji i Iraku.

Turska dopušta SAD-u korištenje zračne baze Incirlik na jugu zemlje iz koje zrakoplovi polijeću na borbene akcije protiv IS-a. Ali ova dva partnera nisu uvijek složna kada je u pitanju strategija prema Siriji. Turskoj se tako nikako ne sviđa da SAD podržava sirijsko-kurdske jedinice (YPG) čije je političko krilo osnovalo autonomno područje uzduž turske granice.

Ankara YPG vidi kao terorističku organizaciju zbog njegovih veza s Kurdskom radničkom strankom PKK. I Washington kurdski PKK doduše smatra terorističkom organizacijom, ali sirijsko-kurdske milicije PYD/YPG smatra odvojenom organizacijom. Turska tu ne pravi razliku. Za nju su i IS i PKK i PYD/YPG i Gülen teroristi.

Potreba za zajedništvom

SAD podrškom iz zraka podupire Sirijske demokratske vojne snage (SDF) koje su također pod kontrolom YPG-a. SDF-u je pak uspjelo na mnogim frontama potisnuti snage IS-a. Turci se, pak, boje da bi Amerikanci u želji da se pobijedi IS mogli Kurdima dati previše moći te time ojačati i težnje turskih Kurda za autonomijom. Turska stoga pokušava popraviti svoje odnose s Rusijom, Izraelom i Iranom. To. međutim, još uvijek ne znači da želi raskinuti partnerstvo s SAD-om i okrenuti se istoku. Sirija je vrlo složeno poprište sukoba i Turska nema diplomatske, političke niti vojne snage sama obraniti svoje interese u Siriji. Za to joj treba supersila SAD i zato je ona uvijek igrala važnu ulogu kod turskih političara. Ukratko: Turskoj treba SAD i SAD-u treba Turska.