Kroz pukotine međunarodnih sporazuma

«Kojim sredstvima raspolažemo mi – ovdje, na Obali Bjelokosti – kako bismo pomogli onima koji su sada otrovani», pita se slučajno odabrani stanovnik Obale Bjelokosti. U njegovom glasu odzvanja ogorčenje čitave jedne zemlje. Otkako je sredinom prošloga mjeseca u luci glavnoga grada Abidžana iz grčkoga trgovačkog broda istovareno gotovo 400 tona otpada koji sadrži sumpornu kiselinu te potom bačeno na deponije smeća u gusto naseljenim područjima, više od 9 000 ljudi se otrovalo. Šestoro njih je do sada umrlo.

Ekološke i ljudske katastrofe

Skandal s ilegalnim odlaganjem otrovnog otpada ne događa se prvi put. Italija je prije 18 godina na obale Nigerije iskrcala 2 000 bačava s radioaktivnim otpadom. Njemačka je 1992. izvezla 350 tona pesticida u Rumunjsku i Albaniju, ali ih je otamo opet morala povući, nakon što je cijeli slučaj dospio na vidjelo. Ti primjeri ne predstavljaju samo ekološku i ljudsku katastrofu, nego još od 1989. i povredu međunarodnog prava, odnosno Ugovora iz Basela.

Taj je međudržavni sporazum na razini Ujedinjenih naroda donesen prije 17 godina na poticaj Njemačke. Od tada ga je ratificiralo preko 160 zemalja. Njime je regulirano odlaganje i postupanje s otrovnim otpadom. Ugovor iz Basela izričito zabranjuje izvoz otpada u zemlje u razvoju, u kojima nema mogućnosti za njegovo zbrinjavanje ili skladištenje u skladu s načelima zaštite prirode i životnog okoliša. Države potpisnice se osim toga obvezuju na precizna izvješća o transferu otpada. Pierre Portas, drugi čovjek u uredu Baselskog sporazuma u Ženevi, takav sustav nadzora smatra učinkovitim: «Svaka zemlja ima nadležnu instancu koja kontrolira izvoz i uvoz otpada. Sigurno ga je moguće i poboljšati, no sustav nadzora funkcionira.»

Mrtva slova na papiru?

Smjernice Ugovora iz Basela proširene su i osnažene dodatnim regionalnim ugovorima kao što je, na primjer, Sporazum iz Bamaka u Maliju. Njega je na inicijativu Afričke unije prije 15 godina ratificiralo 12 država tog kontinenta. Glavna mu je namjera zaštita zdravlja ljudi i prirode od posljedica izvoza otpada u te zemlje. Sličnih je ugovora mnogo, ali ni oni ne mogu do kraja spriječiti ilegalno odlaganje otpada. Poglavito se manje zemlje jedva mogu suprotstaviti nedozvoljenom uvozu otrovnog otpada, kaže Pierre Portas: «Trgovina otrovnim otpadom je vrlo opasna stvar i zbog toga postoje konvencije. Posljedice za okoliš mogu biti teške i dugotrajne. Naravno da su najviše pogođene manje zemlje koje se ne mogu braniti.»

Tvrtke koje se bave tim poslom razvile su suptilne metode, kako bi opasni teret prebacile u zemlje u razvoju. Stari ili zabranjeni pesticidi s manjkavom deklaracijom na tržište Istočne Europe tako dospijevaju kao velikodušni doprinos tamošnjem poljodjeljstvu, dok se neispravni električni uređaji prevoze u Afriku i Aziju kao tobožnja roba za reciklažu. Taj je oblik zbrinjavanja otpada, doduše, još uvijek legalan, jer – budući se službeno ne radi o smeću – ne dolazi do primjene međunarodnih smjernica, pa tako ni Baselskog sporazuma. U izvozu starih i pokvarenih mobitela, kompjutora i sličnih elektronskih naprava u nerazvijene zemlje sa stotinama kontejnera dnevno prednjače Sjedinjene Države. Američka je Vlada, doduše, prije deset godina potpisala Ugovor iz Basela, ali ga ni do danas nije ratificirala.

Međusobno se optužuju, a svi profitiraju

Kada dospije na svoje odredište, takav se otpad spaljuje ili rasklapa na često otrovne sastavne djelove. I u Abidžanu je otrovni otpad trebao biti zbrinut na neupadljiv način, nakon što je toksična tekućina deklarirana kao «otpadna voda». Nejasno je tko je tu iskrivio činjenice. Umiješane strane – od grčkog brodara do Vlade Obale Bjelokosti – međusobno se optužuju i svaljuju odgovornost jedna na drugu. I to u prvome redu zbog profita, smatra Yannick Vicaire, stručnjak za zbrinjavanje otrovnog otpada pri ekološkoj organizaciji Greenpeace u Francuskoj: «Što je veća svijest o potrebi zaštite prirodnog okoliša, to je skuplje zbrinjavanje takvog otpada. Nesavjesna industrijska poduzeća su itekako motivirana da se svog smeća riješe na što jeftiniji način.» No, i zemlje uvoznice izvlače korist iz takve trgovine, dodaje Vicaire: «Pitanje u kojoj je mjeri država uvoznica demokratski ustrojena i kakvo je njezino gospodarsko stanje igra, naravno, golemu ulogu. Sve dok bude tako jednostavno podmićivati loše plaćene ljude ili nestabilne i slabe Vlade, bit će moguća i ova vrsta izvoza.»

No, u studenome se održava novi sastanak afričkih zemalja, potpisnica Ugovora iz Bamaka, na kojemu će sudjelovati i sve države potpisnice Baselskog sporazuma u nastojanju da zemlje u razvoju ubuduće budu pošteđene ovakvih katastrofa, kao što je najnovija u Abidžanu. Uvjet je, međutim, da industrijski razvijene zemlje nađu načina da same zbrinu otrovni otpad, a ne da svoje ekološke probleme svaljuju na leđa drugima.