1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Krimski Tatari: "Ne damo Krima!"

Više od dvije godine su prošle od ruske aneksije ukrajinskog poluotoka Krima. Položaj krimskih Tatara sve je lošiji.

"Sad mi nitko ništa ne može", veseli se pomalo trijumfirajući Zera Emir-Suin. "Sad imam krišu - vrhovnog poglavara islamske zajednice na Krimu." Kriša zapravo znači krov. Ali, Rusi tako nazivaju i svoga sveca zaštitnika. A on je Zeri Emir-Suin trenutno potrebniji nego ikad ranije. Još prije godinu dana ona je bila jedna od najpoznatijih televizijskih novinarki na Poluotoku. Drzak osmijeh, oštar jezik, borbenost za pravednu stvar. Ljudi su ju nazivali, molili pomoć, Krimski Tatari kao i ona. I ona je pomagala u svojim emisijama.

A onda je televizijska postaja ATR odjednom zabranjena. Zera Emir-Suin je izgubila posao. Kao i stotine drugih Tatara osjećala se odjednom nepoželjnom na Krimu. I izvrgnuta općem sumnjičenju u svojoj domovini koja se najednom našla pod ruskom vlašću. Nakon godinu dana nezaposlenosti i očaja ona je - "hvala Allahu" - opet pronašla svoju sreću: kao glasnogovornica vrhovne muslimanske ustanove na Krimu, DUMK-a. Tako je vrhovni vjerski poglavar Krimskih Tatara, Emirali Ablaev, postao Zerin zaštitnik.

Zera Emir-Suin

Zera Emir-Suin

Ispred Bor-Čokrahove džamije ova inače samouvjerena žena djeluje potpuno promijenjena. "Dovde i ni koraka dalje", šapuće ova žena u četrdesetim godinama puna strahopoštovanja. "Žene ne smiju ući u ovaj prostor za molitvu!" Zera Emir-Suin ostaje na ulazu džamije. Unutra se održava molitva. Mala džamija nalazi se usred naselja Krimskih Tatara na rubu Simferopolja. Na molitvi se okupilo oko stotinu muškaraca. Oni odaju počast žrtvama deportacije prije 72 godine.

Deportacija u Uzbekistan

U svibnju 1944. sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin je naredio da se Krimske Tatare prisilno preseli u Uzbekistan. Protjerani su iz svoje povijesne domovine zato što se Staljin bojao da bi oni mogli Sovjete izdati u borbi protiv Hitlerove Njemačke. I to nije bila samo nasilna deportacija. To je bio napad na dostojanstvo Krimskih Tatara, na njihovo pravo postojanja.

Sovjetske snage sigurnosti su noću trpale u prvom redu žene i djecu, trudnice, starce u stočne vagone i slale ih u Uzbekistan. Većina tatarskih muškaraca je u to vrijeme bila na fronti boreći se protiv nacističke Njemačke, zbog čega sovjetska optužba protiv cijelog toga naroda izgleda posebno besmislena. Višetjedna vožnja prema srednjoj Aziji bila je pravo mučenje. Mnogi su putem umrli. Mnogi nikad više nisu vidjeli svoju domovinu.

Vrhovni muftija Emirali Ablaev

Vrhovni muftija Emirali Ablaev

U jednom od tih vagona bila je i Moradie, kojoj je tada bilo pet godina. I njezin otac se borio na fronti protiv nacista. Ali, to nije pomoglo obitelji. Cijela obitelj je morala napustiti svoju kuću i odvezena je u Uzbekistan. Danas Moradie ima 77 godina. Nakon molitve u džamiji Moradie je s mužem Akhijem, unučadima Liliom i Eldarom navratila na kavu kod bivše televizijske voditeljice Zere Emir-Suin. Ljudi u tatarskoj četvrti na rubu Simferopolja se međusobno poznaju.

Sve veći pritisak na Krimske Tatare

"Uvijek se prema nama Krimskim Tatarima postupalo loše", ljuti se Moradie, koja ne želi otkriti svoje puno ime. "I sad dolazi ovaj Rus i opet nam hoće nešto učiniti. Ja to ne želim. Radije ću umrijeti nego napustiti svoj Krim." "Ovaj Rus", to su ruski vojnici koji su zauzeli ukrajinske vojne baze na Krimu, prije dvije godine kad je Krim iznenada prestao biti ukrajinski, a postao ruski, nakon spornog referenduma o priključenju Rusiji.

"Nemoj se ljutiti, bako Moradie! Živi jednostavno svoj život u miru, tebi se neće ništa dogoditi!", umiruje staricu Zera Emir-Suin. Ali, pritisak na Krimske Tatare stvarno se povećava. Tako su ruske vlasti primjerice zabranile povorku kojom se svake godine podsjećalo na deportaciju Tatara. Brojni oporbeni Krimski Tatari su preselili u Ukrajinu. Emir-Suin je proteklih mjeseci već više puta bila "u kabinetu", kako ona naziva saslušanja kod državnog odvjetnika. Jer je u svojim izvještajima bila kritična. Previše kritična. I zato što tada nije imala krišu, zaštitu svoje vjerske zajednice.

Džamija

Džamija na rubu Simferopolja

Nema ruske pjesme o Krimu

"Nema diskriminacije u svakodnevici", priča bivša novinarka. "Nitko te ne mrzi zato što si Krimski Tatar. Krim je jedinstven poluotok mira, na kojem od davnina žive pripadnici 140 naroda", kaže Emir-Suin. "Ali, ovo opće sumnjičenje je diskriminacija. Znam da su neke kuće odjednom pretresane. Znam da su neki susjedi odjednom nestali. Brojni moji poznanici ne usude se više reći ono što su ranije govorili. I ja sam postala lukavija." Lukavija ili uplašenija? "Čovjek se prilagodi, recimo to tako. Govori se između redaka. To je kao ranije, u vrijeme Sovjetskog Saveza."

Zar ne bi radije preselila u Ukrajinu, kao što je to učinilo 20.000 Krimskih Tatara nakon ruske aneksije? "Nikad!", kaže vrlo odlučno Zera Emir-Suin. "Jer Krim pripada nama!" Svoju tvrdnju ona potkrepljuje neobičnim argumentom: Nema ni jedne jedine ruske narodne pjesme o Krimu. Rusi pjevaju o brezama i Volgi, ali nikad o krimskim čempresima. "To je naše nacionalno drvo. Naš ponos i naša bol", kaže Emir-Suin. "Naša prošlost i naša budućnost."

Preporuka uredništva