Kraj samovolje "malih i moćnih" sindikata?

Njemački birokrati su prilično nadareni kada je riječ o davanju izuzetno banalnih naziva i doista važnim propisima. U tu kategoriju svakako spada Zakon o jedinstvenoj tarifi (Tarifeinheitgesetz) koji je odlukom njemačke vlade stupio na snagu 2015. - ali zapravo nije. Jer tu se čekala odluka Saveznog ustavnog suda obzirom da zakon zadire u veoma ozbiljna pitanja radničkih prava i solidarnosti i praktično neizdržive situacije da je dovoljan štrajk jedne male skupine zaposlenih koji su se udružili u vlastiti sindikat pa da željeznička mreža u Njemačkoj doživi kolaps ili da avioni ostanu na zemlji.

To se u nedavnoj prošlosti uvijek iznova događalo: sindikat Cockpit okuplja samo pilote aviona i uvijek iznova štrajkovima (Dani kaosa u njemačkom prometu, Komentar: Štrajk pilota je neodgovoran, I stjuardesama je dosta) uspijeva ishoditi još bolje plaće i radne uvjete za pilote. Slično je i sa sindikatom strojovođa GDL (Vlakovi stoje - do daljnjega!  ) kojeg ne zanimaju plaće i radni uvjeti drugih zaposlenika u željeznici, od konduktera pa do skretničara. Svojevrsna elita među sindikatima je i Marburger Bund, udruga liječnika, tako da je u bolnicama "normalno" da liječnici dobivaju kud i kamo veće plaće od na primjer psihologa - čak i ako obavljaju iste radne zadaće. Ali jedno je ako štrajkaju kuharice u bolničkim kuhinjama, u pravilu organizirane tek u sindikatu uslužnih djelatnosti Ver.di, a drugo je kad štrajkaju liječnici i njihov Marburger Bund.

Opet "socijalistički" sindikati?

Teško pitanje kako uvesti više reda među sindikatima je zapalo njemačku ministricu rada Andreu Nahles, a kao članicu socijaldemokratske stranke koja vlada u koaliciji s Merkeličinim CDU-om, naravno da joj nije bilo moguće zadirati u ustavno zajamčeno pravo zaposlenih da se po vlastitoj volji mogu udruživati u sindikate i štiti svoja prava. Svatko tko je živio u socijalizmu zna što to znači kad država određuje samo jedan sindikat u kojeg se svi moraju učlaniti, a onda se on možda skrbi za jeftiniju zimnicu i svinjske polovice - ali niti ne pomišlja postavljati nekakva "politički nepodobna" pitanja.

U ljeto 2015. je tako prihvaćen ovaj zakon prilično banalnog naziva o "jedinstvenoj tarifi". U osnovi, on polazi od načela da, ako se dva sindikata u istoj tvrtki ne mogu složiti oko postupka prema poslodavcu, onda vrijedi načelo da odlučuje onaj sindikat koji ima više članova u toj tvrtki. Drugim riječima: primjerice pilota je naravno manje nego čitavog osoblja na zemlji i u zraku nekog zračnog prijevoznika i ako dođe do različitih mišljenja o plaćama ili uvjetima rada, ključno je pitanje što misle svi zaposleni.

Znači li to da se onda članove tih malih sindikata, baš kao u socijalističkim sindikatima, praktično ipak "tjera" u veliki? Zato ne čudi to što se još nije ni osušila tinta na tom zakonu, a već su se naveliko pisale žalbe Saveznom ustavnom sudu. Ukupno je sudu u Karlsruheu pristiglo čak 11 žalbi različitih sindikata koji su u tom Zakonu vidjeli povredu prava na udruživanje.

Pravorijek na tankoj niti solidarnosti

Odluka Ustavnog suda je zato bila dovoljno važna da bi ovog utorka (12.7.) uvečer bila objavljena i kao napis na slicredovitog programa gotovo svih njemačkih televizijskih postaja: da, taj zakon je u skladu s Ustavom - uglavnom. Slobodno pravo radničkog udruživanja ne nudi "nikakvo apsolutno pravo" zaposlenih na ključnim pozicijama i opravdana je želja da sindikati surađuju u zaštiti interesa baš svih zaposlenih umjesto da se to pravo koristi "kao moć za provedbu blokade pripadnika poduzeća na ključnim položajima isključivo za vlastitu korist", objavio je predsjednik Prvog senata Ferdinand Kichhof.

Ipak: na primjer bolnički portiri u svom sindikatu nemaju pravo ovime ucjenjivati liječnike, nego se načelo većine odnosi samo na one točke koje se "sadržajno doista sudaraju" s njihovim interesima. Ali načelno, o takvim sporovima među sindikatima će u konkretnim slučajevima odlučivati sudovi za radno pravo.

Ali sad dolazi i onaj "uglavnom" kojim je ovaj Zakon proglašen sukladan Ustavom: poslodavac se ne smije ponašati kao da ti mali sindikati gotovo uopće ne postoje. Zakonom je određeno da će ih poslodavac "informirati" i "saslušati" o kakvim se to sukobima radi i kakve bi njihove želje mogle biti. Zaposleni na ključnim položajima imaju pravo na određene privilegije i odredbe koje "utječu na njihovo životno planiranje", poput jamstva za radno mjesto i godine staža ili dodatnu mirovinsku skrb. Zakonodavac tu mora ispraviti postojeći zakon i tamo zajamčiti njihove zahtjeve.

Vlakovi će sada stizati?

U prvim reakcijama na odluku Suda se čini kako su sve strane zadovoljne. Ministrica Nahles smatra da je sada i sud potvrdio načelo "solidarne borbe" sindikata za prava svih zaposlenih, ali zadovoljan je i sindikat liječnika. Predsjednik Marburger Bunda Rudolf Henke smatra kako ova odluka ostavlja i tom sindikatu "neograničenu" mogućnost u pregovorima o uvjetima rada njegovih članova i kako će i dalje "samostalno i neovisno" pregovarati o plaćama njegovih zaposlenih.

Naravno, plaće liječnika se "sadržajno doista ne sudaraju" s plaćama bolničkih čistačica - ako onda njihove plaće neće postati manje da bi se dalo "bogovima u bijelom". Ali i kada je riječ o strojovođama ili pilotima, svakako bi im bilo mnogo pametnije ubuduće misliti više i na interese drugih zaposlenih jer bi im sud za radno pravo inače mogao oteti iz ruke njihovo osnovno sredstvo pritiska: pravo na štrajk.

A to je građane Njemačke koji su i prečesto proteklih godina čekali vlak koji nikad neće doći ili avion za koji se ne zna kada će poletjeti - svakako vijest koja zaslužuje da se objavi i u redovitom televizijskom programu.