Kraj Prvog svjetskog krvoprolića
11. studenoga 2008
Nestala su četiri carstva: Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Tursko i može se reći kako je upravo Prvi svjetski rat bio prekretnica na kojoj je Europa definitivno izgubila svoju prevlast. Usprkos tome, zvuči gotovo nevjerojatno koliko je ta "Stara Europa" radosno krenula u boj. Na njemačkoj postaji "Deutschlandfunk" su objavili čitav niz pisama njemačkih i francuskih vojnika koji najbolje svjedoče o tim vremenima.
Dragovoljno u klaonicu
Dok je kretao na bojišnicu, pismo je poslao kapetan von Hellendorf svojoj ženi. On je bio u pratnji jednog od prinčeva dinastije Hohenzollern:
"Prekrasno putovanje! Divno vrijeme. Dvije noći sam prespavao u pidžami i upravo sam dobio obilnu porciju kave. U dugom spavanju su me jedino ometali beskrajni povici 'hura' od mnoštva koji nas dočekuje uz put. Konačno me probudilo gromko pjevanje himne 'Deutschland, Deutschland über alles'. Svuda beskrajno slavlje."
Koga čeka "idiotski metak"?
Veoma slično pišu i francuski vojnici. Ipak, među njima ima i takvih koji slute najveće zlo koje je do tada vidjelo čovječanstvo, kao što se vidi u pismu Maurice Marechala njegovoj majci:
"Oprosti mama! Trebao sam ostati, i dalje vježbati svirati čelo za tebe, za tebe kada si se već toliko žrtvovala za mene. Nisam i ne želim biti kukavica. Ali već i ideja da nekakav idiotski metak uništi moju budućnost tjera me da protrnem od straha. A ipak se mora koračati dalje. Prokletstvo! Kakav sam ja Francuz? Što bi rekle plemenite dame i gospođice kada bi si dva najljepša viteza na dvoru međusobno rasparala trbuhe zbog glupe svađe?"
Nije dugo trajalo
Vojnici su na bojišnicu kretali uz limenu glazbu, na konjima ili koračali u paradnim uniformama okićenim raznobojnim trakama - maskirne uniforme su tek stvorene u tom svjetskom sukobu. A na bojišnici ih je dočekala paljba iz strojnica i topništva koji su imali lake ciljeve. Veoma brzo se ton pisama promijenio - iako je budno oko cenzure pratilo da se sa bojišnice širi samo duh pobjede. Ernst Wittefeld je seljački sin i piše kući roditeljima:
"Mogu Vam u ovom pismu napisati samo malo od onoga što sam vidio. Jer svu tu nesreću i razaranja, tu glad koju smo uzrokovali djeci i ženama, to Vam ne mogu napisati. Muškaraca gotovo da nema, samo starci. Moji najdraži! Ne znate koliko ste sretni! Ja sam već previše toga vidio. Dosta mi je tog jada i bijede."
Nema riječi da se opiše
Niti francuski vojnici ne znaju, kako da opišu ono što doživljavaju. Tako piše i Rene Jacob, pekarski šegrt.
"Kojim riječima da to opišem? Upravo smo prošli kroz Meaux. Grad je mrtav i tih. Brodovi su potopljeni u rijeci, mostovi srušeni. Odmah iza grada kao da je pala zavjesa u kazalištu: bojište u svim svojim grozotama. Leševi Nijemaca na rubu ceste. U jamama i na polju crni i zelenkasti truli dijelovi ljudskih tijela, svugdje muhe. Leševi u čudnim pozama. Trupla konja sa utrobom rasutom po cesti. Užasan smrad nam prodire u grlo i satima nas još drži."
Pismo od kojeg se strahovalo
Smrad nije samo od leševa: I svjetski rat je rat u kojem se masovno eksperimentiralo sa bojnim otrovima. Ypres u Belgiji je stekao neslavnu čast postati kumom bojnog otrova iperita - i grobnica na tisuće vojnika na obje strane. Zato je pismo kojeg su se roditelji najviše bojali bilo ovog sadržaja:
"U borbama za obranu Njemačke Domovine je i vrijedan član Vaše obitelji poginuo herojskom smrću. Za uspomenu na palog na polju časti, njegovo Visočanstvo Car i Kralj Vam u srdačnoj sućuti na Vaš težak gubitak i za trajno svjedočanstvo dokazane vjernosti do smrti dodjeljuje ovu spomenicu. Neka to bude znak sjećanja na velika vremena i nepresušnu zahvalnost Domovine Vašoj obitelji. Potpis: Ministar rata."
Sve je izgubljeno
Ali žrtava je bilo previše: samo među vojnicima je bilo gotovo 10 milijuna poginulih i onda dolaze još ranjeni i osakaćeni. U Rusiji je već buknula revolucija i potpisala je sramotni mir. Njemačka je tako u ožujku 1918. krenula u posljednju ofenzivu sa dodatnih milijun vojnika sa istočnog bojišta. Ali i to je donijelo samo još novih žrtava, sada i sa strane Amerike koja se uključila u rat. U Njemačkoj se na jesen već također širila revolucija: u Kielu su se 3. studenog pobunili mornari i vojnici. U Münchenu su revolucionari protjerali bavarskog kralja Ludwiga III, u Berlinu su pobunjenici 9. studenog prisilili i cara Wilhelma II na abdikaciju i izgnanstvo u Nizozemsku. Dva dana kasnije je Njemačka pristala na gotovo sve uvijete zapovjednika združenih savezničkih snaga, francuskog maršala Focha i u rano jutro 11. studenog 1918. potpisala kapitulaciju.
Nije mir, nego primirje "na 20 godina"
Kapitulaciju koja nikoga nije zadovoljila. Kasniji francuski predsjednik De Gauile je pisao: "Nakon rata ima pobjednika i poraženih. Mi svi smo izgubili." Sam maršal Foch je pisao: "Ovo nije kraj rata. Ovo je samo primirje koje će trajati najduže 20 godina". Tako su mislili i njemački generali Ludendorf ili Hindenburg. To se i ostvarilo: za dvadeset godina je buknuo novi, Drugi svjetski rat. Ali mnogi povjesničari misle: taj drugi je bio samo posljednja bitka Prvog, kako Britanci kažu "Velikog rata".