1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kraj izmještanja pravde

Uhićenja u Srbiji u vezi sa srebreničkim pokoljem bude nadu da će se pravo i pravda u Srbiji najzad poklopiti. Pravni obračun sa zločincima iz vlastitih redova nudi šansu za pomirenje, smatra Dragoslav Dedović.

Haški sud je ubojstvo oko 8.000 Bošnjaka označio kao genocid. Skoro 20 godina poslije tog pokolja uhićeno je nekoliko osoba pod sumnjom da su sudjelovali u ubijanju u srpnju 1995. To je dobra vijest, jer izvršitelji zločina ni u Srbiji ne mogu proći nekažnjeno. Loša je vijest da se s uhićenjima zakasnilo dva desetljeća. Kašnjenje je toliko da je jedan od osumnjičenih, simboličnog nadimka „Kasapin“, u međuvremenu u Srbiji postao uspješan biznismen. Koliko takvih „uglednih građana“ sada drhti pri pomisli na to što su radili u mračnim danima kojih se ne žele sjećati?

Volja za ubijanjem

Ako trezveno promotrimo cijelu stvar moramo doći do zaključka da je za ubojstvo tolikog broja ljudi potrebno osigurati političke, logističke i operativne pretpostavke. Najprije netko mora odlučiti da je te ljude potrebno uništiti. Od onih koji su donosili odluke, trenutno se sudi Karadžiću i Mladiću. Obojica su se do uhićenja, dakle do 2008. i 2011., skrivali u Srbiji, pri čemu su im očito pomagali dijelovi tajnih službi. A sve vlade u Beogradu su dugo ignorirale problem, dijelom iz pogrešno shvaćenog „patriotizma“, a dijelom iz straha da bi izručenje Karadžića i Mladića za njih moglo biti opasno. Naime, ubojstvo Zorana Đinđića se po jednoj od teorija dovodi u vezu s osvetom Miloševićeve obitelji ili pristaša za izručenje toga autokrata Haškom sudu.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

S obzirom da Miloševiću presuda nikada nije izrečena, jer je smrt bila brža od pravde, a Mladiću i Karadžiću se još sudi, i to će trajati, po svemu sudeći, do kraja iduće godine, ispada da za ova dva desetljeća ni jedan stvarni donosilac političkih odluka još nije osuđen za zlodjela počinjena u Srebrenici.

Logističari smrti

Druga pretpostavka za smrtonosnu efikasnost masakra je u dobro organiziranoj logistici. Vojni logističari ubijanja su za donositelje političkih odluka od bitne važnosti. Haški tribunal je neke Srbe drugostupanjskom presudom oslobodio optužbe za genocid, ali i osudio po drugim točkama optužnice, od kojih se normalnom čovjeku također diže kosa na glavi. Jedino je jedan brigadni general osuđen na 35 godina robije za sudjelovanje u genocidu. Isto tako su dva visokorangirana pripadnika tajne službe Vojske Republike Srpske osuđena za genocid na doživotnu robiju. I to je, što se tiče logističara egzekucija, manje-više sve.

Treća pretpostavka za masovno ubojstvo nenaoružanih ljudi u tolikim razmjerima je da se na „posao“ operativno uputi velik broj voljnih izvršitelja. U srebreničkom slučaju su to oni koji su do iznemoglosti pucali, oni koji su tjerali ljude na kamione, oni koji su odvajali muškarce između 13 i 78 godina na jednu stranu – u smrt, a njihove majke, sestre, žene, djecu, na drugu, u progonstvo. Stotine tih „sitnih riba“ koji su pomagali u izvršenju zločina ili su direktno ubijali još uvijek su na slobodi.

Četvrta pretpostavka, koja je u ovom slučaju, nažalost, također ispunjena, jest totalno zakazivanje civiliziranog svijeta od kojeg su žrtve očekivale spas.

U svakom slučaju, mora se konstatirati da je među donositeljima političkih odluka, logističarima i izvršiteljima, veoma mali broj onih kojima se sudilo ili se sudi.

Kraj izmještanja pravde

U prvom desetljeću poslije rata, u Srbiji, kao i u ostalim državama proisteklim iz Jugoslavije, pravda je rado izmještana u Haag, po geslu – neka drugi obave prljav posao. A na tome su se dugo čak i ubirali politički bodovi, jer je bilo popularno da se Haag javno nazove „antisrpskim“. Međutim, to se promijenilo. Rad Tribunala će uskoro biti okončan. Time je era „izmještanja“ pravde u inozemstvo također završena. Domaći sudovi će opskrbljivati vlastite građane pravdom i pravom. I bit će mjerodavni ponajprije za „operativce“.

Najbolja vijest u ovom slučaju jest to što su ova uhićenja plod suradnje beogradskog i sarajevskog tužilaštva. Ako je to nagovještaj dosljednoga kaznenog gonjenja za sva nedjela počinjena devedesetih, onda je to napokon realna šansa za Srbiju da postigne istinsko pomirenje sa susjedima. A obiteljima žrtava bi takva praksa konačno dala osjećaj da je pravda dostižna.

Preporuka uredništva