Kraj izmještanja pravde

Haški sud je ubojstvo oko 8.000 Bošnjaka označio kao genocid. Skoro 20 godina poslije tog pokolja uhićeno je nekoliko osoba pod sumnjom da su sudjelovali u ubijanju u srpnju 1995. To je dobra vijest, jer izvršitelji zločina ni u Srbiji ne mogu proći nekažnjeno. Loša je vijest da se s uhićenjima zakasnilo dva desetljeća. Kašnjenje je toliko da je jedan od osumnjičenih, simboličnog nadimka „Kasapin“, u međuvremenu u Srbiji postao uspješan biznismen. Koliko takvih „uglednih građana“ sada drhti pri pomisli na to što su radili u mračnim danima kojih se ne žele sjećati?

Volja za ubijanjem

Ako trezveno promotrimo cijelu stvar moramo doći do zaključka da je za ubojstvo tolikog broja ljudi potrebno osigurati političke, logističke i operativne pretpostavke. Najprije netko mora odlučiti da je te ljude potrebno uništiti. Od onih koji su donosili odluke, trenutno se sudi Karadžiću i Mladiću. Obojica su se do uhićenja, dakle do 2008. i 2011., skrivali u Srbiji, pri čemu su im očito pomagali dijelovi tajnih službi. A sve vlade u Beogradu su dugo ignorirale problem, dijelom iz pogrešno shvaćenog „patriotizma“, a dijelom iz straha da bi izručenje Karadžića i Mladića za njih moglo biti opasno. Naime, ubojstvo Zorana Đinđića se po jednoj od teorija dovodi u vezu s osvetom Miloševićeve obitelji ili pristaša za izručenje toga autokrata Haškom sudu.

S obzirom da Miloševiću presuda nikada nije izrečena, jer je smrt bila brža od pravde, a Mladiću i Karadžiću se još sudi, i to će trajati, po svemu sudeći, do kraja iduće godine, ispada da za ova dva desetljeća ni jedan stvarni donosilac političkih odluka još nije osuđen za zlodjela počinjena u Srebrenici.

Logističari smrti

Druga pretpostavka za smrtonosnu efikasnost masakra je u dobro organiziranoj logistici. Vojni logističari ubijanja su za donositelje političkih odluka od bitne važnosti. Haški tribunal je neke Srbe drugostupanjskom presudom oslobodio optužbe za genocid, ali i osudio po drugim točkama optužnice, od kojih se normalnom čovjeku također diže kosa na glavi. Jedino je jedan brigadni general osuđen na 35 godina robije za sudjelovanje u genocidu. Isto tako su dva visokorangirana pripadnika tajne službe Vojske Republike Srpske osuđena za genocid na doživotnu robiju. I to je, što se tiče logističara egzekucija, manje-više sve.

Treća pretpostavka za masovno ubojstvo nenaoružanih ljudi u tolikim razmjerima je da se na „posao“ operativno uputi velik broj voljnih izvršitelja. U srebreničkom slučaju su to oni koji su do iznemoglosti pucali, oni koji su tjerali ljude na kamione, oni koji su odvajali muškarce između 13 i 78 godina na jednu stranu – u smrt, a njihove majke, sestre, žene, djecu, na drugu, u progonstvo. Stotine tih „sitnih riba“ koji su pomagali u izvršenju zločina ili su direktno ubijali još uvijek su na slobodi.

Četvrta pretpostavka, koja je u ovom slučaju, nažalost, također ispunjena, jest totalno zakazivanje civiliziranog svijeta od kojeg su žrtve očekivale spas.

U svakom slučaju, mora se konstatirati da je među donositeljima političkih odluka, logističarima i izvršiteljima, veoma mali broj onih kojima se sudilo ili se sudi.

Kraj izmještanja pravde

U prvom desetljeću poslije rata, u Srbiji, kao i u ostalim državama proisteklim iz Jugoslavije, pravda je rado izmještana u Haag, po geslu – neka drugi obave prljav posao. A na tome su se dugo čak i ubirali politički bodovi, jer je bilo popularno da se Haag javno nazove „antisrpskim“. Međutim, to se promijenilo. Rad Tribunala će uskoro biti okončan. Time je era „izmještanja“ pravde u inozemstvo također završena. Domaći sudovi će opskrbljivati vlastite građane pravdom i pravom. I bit će mjerodavni ponajprije za „operativce“.

Najbolja vijest u ovom slučaju jest to što su ova uhićenja plod suradnje beogradskog i sarajevskog tužilaštva. Ako je to nagovještaj dosljednoga kaznenog gonjenja za sva nedjela počinjena devedesetih, onda je to napokon realna šansa za Srbiju da postigne istinsko pomirenje sa susjedima. A obiteljima žrtava bi takva praksa konačno dala osjećaj da je pravda dostižna.