1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Korupcija kao obrazac života

Zdravstvo, policija, školstvo… Gotovo da ne postoji područje u srpskom društvu u kojem nema korupcije. Ono što se ne može riješiti regularnim putem, rješava se mitom. Samo treba znati koliko i koga „podmazati“.

Poslije skoro tri desetljeća rada, Miroslav (pravo ime poznato redakciji) je ostao bez posla. Tvrtka je otišla u stečaj. Pokušao je naći novo zaposlenje, ali nitko nije htio 60-godišnjeg referenta sa srednjom školom. Ubrzo se teško razbolio. „S ugrađena tri stenta nisam više bio sposoban za rad. Sakupio sam sve potrebne papire i podnio zahtjev za invalidsku mirovinu. Tri puta sam odbijen. Bio sam očajan“, priča Miroslav. Kad je izgubio svaku nadu da nešto može promijeniti, javila mu se rođakinja, inače medicinska sestra. „Raspitala sam se. Treba ti 3.000 eura“, rekla je. Predao joj je novac, ali ne zna u čijem je džepu na kraju završio. Nije ga ni zanimalo. Dobio je invalidsku penziju, a ostalo je, kaže, htio što prije zaboraviti.

Pištaljka s pozivom da se prijavi korupcija

Organizacija Transparentnost Srbija poziva: "Prijavite korupciju bez straha"

Zakon obeshrabruje prijavljivače

Gotovo svi građani vjeruju da je korupcija štetna društvena pojava, ali mišljenje se mijenja kad i sami dođu u situaciju da davanjem mita riješe problem. Neki to nazivaju i nužnim zlom – nije ispravno, ali može biti korisno. „Zanimljivo je da ljudi znaju da čine nešto što nije u redu i ljuti su što su prisiljeni da to rade, ali nemaju vjere da će se stvari imalo promijeniti ako prijave korupciju“, kaže za DW Nemanja Nenadić iz organizacije Transparentnost Srbija. Država, pri tome, nedovoljno ohrabruje ljude da prijave korupciju o kojoj nešto znaju. Tko prijavi da je negdje dao mito, riskira da i sam završi u zatvoru. „Predlagali smo još prije godinu dana da se izmijeni Kazneni zakonik, kako bi se omogućilo prijavljivanje što većeg broja slučajeva korupcije“, kaže Nenadić. „Smatramo da ne treba biti kazneno odgovoran onaj kome je mito iznuđeno i tko to prijavi, prije nego što se sazna za djelo.“

Ispitivanje Transparentnosti Srbije pokazalo je da građani smatraju da je korupcija najviše ukorijenjena u političkim strankama, pravosuđu, javnim i zdravstvenim službama, a zatim i u policiji i obrazovnom sustavu. Kako saznaje DW, ispit na jednom od beogradskih fakulteta košta oko 1.000 eura – skuplji je ako se polaže u listopadskom roku jer je to "posljednji vlak" za studente. Za dobivanje nastavničkog posla u unutrašnjosti Srbije treba platiti nekoliko tisuća eura. Svi oni kojima se traži mito dobro znaju za primjer radnika u Putevima Srbije, koji je raskrinkao „Drumsku mafiju“. Iako je snimkama dokazao višemilijunsku pronevjeru, dobio je otkaz!

Liječnik s vidljivim novcem u džepu

Ljude osobito pogađa kad zdravstvenu uslugu ne mogu dobiti bez plaćanja mita

Država bi morala zaštititi osobe koje prijavljuju korupciju, kaže za DW Vladimir Radomirović, direktor nevladine organizacije Pištaljka, na čijoj web-stranici građani mogu potpuno anonimno (sa zaštićenom IP adresom) prijaviti korupciju. Očekuje da će uskoro i zakonom biti definirana sustavna zaštita prijavljivača. „Sad imamo Agenciju za borbu protiv korupcije, koja po zakonu ne može reagirati na anonimne prijave, što je ograničava u radu. U tijeku je izrada Zakona o zaštiti prijavljivača, koji bi ljude trebao ohrabriti da prijave korupciju. Uz sudsku zaštitu prijavljivača, novim zakonom trebalo bi precizirati i rokove u kojima bi mjerodavne institucije morale reagirati“, objašnjava Radomirović.

Društvena dijagnoza

Učestalost nezakonitih radnji svakako je odraz stanja društva. Kulturolog Ratko Božović za DW kaže da su mito i korupcija pokazatelji rušenja sustava vrijednosti i moralne inteligencije koja nalaže da ne činimo drugima ono što ne bismo voljeli da drugi čini nama. „Naše društvo je odavno anomično (društvo u kome se ne poštuju zakoni, nap. aut.). Mito i korupcija postali su opća pojava – obrazac življenja. Ne zna se tko je gori u toj priči, onaj koji daje ili onaj koji prima. To je poraz ljudske komunikacije“, zaključuje Božović. Nije pretjerano tvrditi da je u korupciju, ovako ili onako, umiješan svaki građanin Srbije. Tko nikada nije uzeo mito, možda ga je nekada dao. Ako nije ni to, sigurno je od prijatelja čuo priče poput one s početka teksta – a korupciju nije prijavio.

Preporuka uredništva