1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Konferencija sve bliže, ciljevi daleko

Ovog ponedjeljka (18.5.) u Berlinu se opet sastaju predstavnici čitavog niza zemalja kako bi se dogovorila zaštita klime. Jer bliži se konferencija UN-a u Parizu, a dogovoreno je malo toga.

Uoči ovog, već šestog takozvanog Petersberškog dijaloga o klimi na kojem se očekuju gosti i stručnjaci iz 35 zemlje, stigla je razmjerno dobra vijest: i Kanada je objavila svoje ciljeve zaštite klime. Ona se obavezala kako će u slijedećih 15 godina smanjiti svoju emisiju ugljičnog dioksida za 30% - ali računajući na godinu 2005. U načelu se trebalo uzeti duže vremensko razdoblje, ali kanadska vlada tvrdi kako njeno stanovništvo i gospodarstvo i dalje rastu i kako je već i taj cilj "supstancijalan".

Makar se postotak čini velik, ispada kako će Kanađani godišnje svoju emisiju smanjivati za 1,7%, dok su se SAD i EU obavezale da će emisiju smanjivati za čitavih 2,8%. Formalno su se, osim EU, SAD i Kanade do sada obavezale na smanjivanje emisije CO2 samo još Rusija, Norveška, Meksiko, Gabun, Lichtenstein, Andora i Švicarska - i donekle Japan. On je objavio kako želi smanjiti emisiju za 26% do 2030. godine, što ispada godišnje smanjivanje od oko 2,5, ali to još nije i formalno prihvaćena politika Japana.

Prosvjedi u Berlinu

Makar njemačka kancelarka požuruje sa određivanjem ciljeva, oporba je optužuje kako niti kod kuće ne čini dovoljno za zaštitu klime.

Načelno je lako, ali konkretno...

S druge strane, već se na konferenciji o klimi u Limi koncem 2014., kad se okupilo 195 zemalja Svjetske organizacije, vidjelo kako se lako dogovoriti o načelima, ali teško i o konkretnim mjerama koje znače dodatne troškove za nacionalnu industriju i građane. Tako je zaključeno tek kako se ne želi dopustiti da temperatura naše planete naraste za više od 2 stupnja Celzijusa, a načelno je prihvaćeno i da razvijene zemlje pomognu nerazvijenima da postignu željeno smanjenje emisije ugljičnog dioksida. Ali koliko bi se trebala smanjiti emisija i kolika bi trebala biti pomoć - to su pitanja čiji su odgovori još daleko, makar se kraj godine i konferencija u Parizu sve više bliže.

Uoči početka ovog sastanka u Berlinu se oglasila i njemačka kancelarka Merkel koja je "uvjerena da će na ovom sastanku biti dogovorena jasna poruka" o nacionalnim ciljevima smanjivanje emisije koji bi se onda i realizirali. Kancelarka će se, kao i francuski predsjednik Hollande i osobno obratiti sudionicima ove konferencije ovog utorka (19.5.) jer svakako žele "što brže" postići konsenzus.

Njemačka ministrica okoliša Barbara Hendricks također upozorava kako zaštita klime nije tek "igračka nekog poludjelog političara" ove ili one stranke, nego cilj čitavog društva. Isto tako podsjeća kako je vremena još manje nego što se misli: njemačka kancelarka je domaćin susreta najrazvijenijih zemalja G7 u Elmauu već 7. i 8. lipnja i obzirom da je zaštitu klime uvrstila i u program razgovora, "kancelarka ne može tamo doći praznih ruku", upozorava ministrica. Dakle upravo na ovom sastanku u Berlinu bi trebali biti stvoreni okviri i kad je riječ o smanjivanju emisije stakleničkih plinova i o načinu kako financijski pomoći nerazvijenim zemljama da taj cilj i postignu.

UN-Klimakonferenz

U Limi se pokazalo da kada su prisutna sva 195 izaslanstva, dogovor je gotovo nemoguć. Zato je važno dobro pripremiti konferenciju u Parizu.

Četvrtina CO2 iz Kine

Njemačka kancelarka ne razmišlja samo o direktnoj pomoći takvim zemljama, nego i o širenju modela takozvanih "certifikata na CO2" i na globalnu razinu. To je model kojeg je uvela Europska unija gdje su pojedina poduzeća i pogoni mogli "trgovati" dozvolom za emisiju određene količine ugljičnog dioksida da tako zapravo samo tržište i tržišna logika bude iskorištena za smanjivanje stakleničkih plinova. Doduše, iskustvo iz Europske unije je pokazalo da i taj model ima mnogo manjkavosti.

Povrh toga ostaje najveći problem i zemlja koja je najveći proizvođač ugljičnog dioksida na svijet. Ako ne računamo prirodne izvore - od vulkana pa do podzemnih požara koje je praktično nemoguće ugasiti, onda je najveći proizvođač CO2 Narodna Republika Kina. Od tamo dolazi 25% ugljičnog dioksida, slijede SAD sa 16% i tek onda dolaze Rusija, Indija ili Japan koji emitiraju od 3 do 5% svjetske količine CO2. A usprkos goleme promjene razmišljanja Pekinga o zaštiti okoliša, smanjivanje emisije ugljičnog dioksida je tema gdje se čini kako je još daleko od nekog sporazuma s tom zemljom.

Preporuka uredništva