1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Koncertna dvorana U7

Savršen javni prijevoz i beskrajna kulturna ponuda: Katkada je jedno nezamislivo bez drugoga. Stotine tisuća putnika metroa i gradske željeznice svakodnevno su svjedoci osebujnog suživota prometa i umjetnosti u Berlinu.

Vlak podzemne željeznice u Berlinu na kolodvoru Wittenbergplatz

Podzemna željeznica u Berlinu

Najmanje će dvije stvari berlinskim pridošlicama odmah upasti u oči: savršen javni gradski prijevoz (tema koja zaslužuje vlastitu priču) i beskrajno razvedena kulturna ponuda (Berlin se unatoč bankrotu i kroničnoj besparici diči, među ostalim, čak trima državnim operama). Ima slučajeva kada je jedno nezamislivo bez drugoga. Stotine tisuća putnika metroa i gradske željeznice – htjeli ili ne – iz dana u dan su svjedoci ovdašnjega osebujnog suživota prometa i umjetnosti u najširem smislu te riječi, simbioze podzemnih i nadzemnih vlakova kao poprišta događaja i, blagonaklono govoreći, bezbrojnih izvođača glazbe za koje su dobro popunjena kola i vagoni najvjerojatnije jedina pozornica i publika u isti mah.

Skupina uličnih svirača iz Ukrajine

Ulični svirači često gostuju u metrou

Nema dana ni linije koja bi bila pošteđena predstave. Katkad se nameće dojam da svaki vlak prati barem jedan solist ili omanji orkestar. Dočim se zatvore vrata, vagoni se nakratko pretvaraju u koncertne dvorane. Netko uvijek iz kovčega vadi gitaru, harmoniku, violinu, frulu, udaraljke i slično kako bi putnicima glazbom i pjesmom pričinio zadovoljstvo i ponešto zaradio – novac, dabome, a ne pljesak. Dok god na red ne dođe i zadnji kolodvor, i posljednji vagon, nastupu nema kraja. Putnici stoički podnose udare na svoje bubnjiće i ne bi se moglo reći da su oduševljeni akustičkim tretmanom. Osim u rijetkim prilikama kada poput bisera glazbeničkim umijećem zasja istinski profesionalac ili u najmanju ruku vrhunski amater.

Belcanto u gradskom podzemlju

Takvih ima i ne bi me čudilo da na ovaj način pokušavaju preživjeti u gradu s iznadprosječno visokom nezaposlenošću u Njemačkoj. Među njima nije teško razabrati akademske glazbenike, nerijetko i strane, što lijepo dolazi do izražaja kada odjekne školovani talijanski belcanto, ali i ruske narodne pjesme. Ostatak, barem što se kvalitete tiče, nije vrijedan spomena. Utoliko više opčinjava raznolikost svakodnevnih priredaba u vozilima javnoga gradskog prijevoza. Već mi se dogodilo da me u metrou na putu do dopisništva pratio ciganski kvartet, a na povratku kući orijentalna skupina. Ili da sam u jednom pravcu slušao kineske, a u drugom indijske napjeve. Jer, nema čega nema: od klasike do rocka, od jazza do folklora, od šlagera do šansona...

Vlak podzemne željeznice u Berlinu na kolodvoru Alexanderplatz

Berlinska željeznica – poprište subkulture

Instrumentalnim kombinacijama također nema kraja ni konca – od uobičajnih poput dviju gitara ili gitare u sprezi s usnom harmonikom, udaraljkama ili glasom pa sve do odvažnih kao na primjer didgeridoo u pratnji violine. No, stvar postaje zanimljiva kada iskrsnu glazbala koje obični smrtnik, pripadnik našeg kulturnog i civilizacijskog kruga još nikada nije vidio ili čuo, za koje ne znam ni kako se zovu. Tada i najveći ignorant iz ušiju vadi slušalice svog iPoda i predaje se zvukovima neobične provenijencije. Sve u svemu je berlinska željeznica ne samo potencijalno najduža koncertna dvorana u gradu (pa i šire), nego i neiscrpna galerija subkulture, možda i platforma za studij društvenih pojava, ali sasvim sigurno ogledalo socijalne zbilje – ponekad na žalost vrlo otužne.