Komentar: Čemu se Papa smije?

I novinar ponekad smije hvaliti nekoga kolegu. Tjedniku Die Zeit je uspjelo objaviti prvi intervju s papom Franjom u nekom od njemačkih medija. Ali razlog za hvalu jest da je glavni urednik tog lista Giovanni di Lorenzo uspio voditi naizgled vrlo jednostavan, ali ipak vrlo dubok razgovor.

Obojica u tom razgovoru ruše neke klišeje. Takav je taj papa Franjo - i to je jedan od stereotipa o njemu. On se već pokazao u takvom svjetlu u raznim novinskim intervjuima medija romanskoga govornog područja. A sad? Oženjeni svećenici, nepogrešivost Pape, kurija - Papa spušta na zemlju neke stvari.

Tako Papa i na pitanje o oženjenim svećenicima govori o - kako se to na crkvenom jeziku kaže - viri probati. To bi bili "provjereni" stariji muškarci koji bi, usprkos što su u braku, mogli postati svećenici. "Moramo razmisliti, jesu li viri probati rješenje", kaže Papa. Još prije nekoliko godina bi mladi teolozi u njemačkim biskupijama prokockali svaku šansu za svoju karijeru u Crkvi ako bi uopće spomenuli taj pojam iz doba ranih kršćana. A i sad poneki stari kardinal u sebi puca od bijesa dok čita ovaj razgovor s Papom.

Treba naglasiti: papa Franjo ne kaže da će biti takvih oženjenih svećenika. Ali poziva na razmišljanje, dijalog, komešanje, svježi vjetar.

Papa griješi?

Franjo se usput izjašnjava i o vlastitoj pogrešivosti: "Ja sam grešnik i ja griješim", kaže. To zapravo nije ništa novo. Na primjer, još 2015. je rekao da i papa ima svojih grešaka, a te greške nemaju ništa s dogmom o nepogrešivosti pape. Ali taj (teološki uski) pojam nepogrešivosti je na žalost toliko napuhan da i te riječi pape Franje zvuče kao senzacija.

Oba ova primjera mogu pokazati, zašto i dobronamjerni promatrač ponekad može biti iritiran ovim papom: ima taj element gdje se čini da nikad ne znate, što će on reći. Sve su to izjave kojima se papa Franjo potpuno svjesno suprotstavlja čitavom sustavu Vatikana. To je njegov put naprijed.

Trinaest puta je u ovom intervjuu nakon neke izjave Pape dodana i redakcijska opaska "(smije se)". Pritom se razgovara i o ozbiljnim svjetskim problemima. To nije nikakvo proturječje. Ja ne znam, iskreno rečeno, jedan jednini Tweet ili izjavu nekog pravog populista današnjeg doba gdje se on smije samom sebi. "Strahovi zatvaraju vrata. Sloboda ih otvara. A kad je sloboda mala, onda otvara samo prozorčić. (smije se)"

Papa - populist?

Pohvala ovom humoru i toj lakoći ima itekako ozbiljnu pozadinu. Neki američki komentatori nakon dolaska Trumpa u Bijelu kuću se upuštaju u teorije kako su sad, s američkim predsjednikom i poglavarom Katoličke crkve, suprotstavljena dva "populista" ovog svijeta.

Konzervativni katolici i u Njemačkoj, kojima poneka riječ, poneka gesta ili uopće lakoća ovog Pape ide žestoko na živce, rado prihvaćaju tu pozu o dva populista. Ali to je, bilo da ih se izjednačavali ili da ih se suprotstavlja, zlonamjerno. Tu se ne može ništa drugo reći.

Razgovor s papom Franjom pokazuje čistu suprotnost nekog populista. On pokazuje ljudskog i u svojoj dubokoj vjeri impozantnog dušobrižnika koji želi propovijedati slobodu. Koji je na čistu sam sa sobom i kojeg ne mogu uzdrmati veliki problemi i skandali ovog svijeta.

To ne mora biti predodžba Pape od kojeg se srednja Europa još uvijek oprašta. Ali baš zbog toga je ovaj Franjo, koji već skoro četiri godine sjedi u Vatikanu, provokacija za čitav svijet.