1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Europa

Komentar: Ustavni sud još jednom pomogao slobodi tiska

Komentar Urlike Mast-Kirschning

default

Prije četri desetljeća je Ustavni sud pomogao listu "Der Spiegel"...

Njemački mjeečnik "Cicero" je u travnju 2005 objavio članak o islamističkom teroristi Abu Musab al Sarkaviju. U njemu se opširno prenose navodi iz jednog internog izvještaja Saveznog kriminalističkog ureda. To je bio povod da policija pretraži redakciju lista "Cicero" i stan autora članka, Brune Schirre. Nalog za pretres je obrazložen sa argumentom, kako je novinar objavljivanjem povjerljivog materijala učinio kazneno djelo sudioništva u otkrivanju službene tajne. Gotovo dvije godine kasnije je ta akcija doživjela epilog u najvišoj sudskoj instanci u ovoj zemlji: Njemački Ustavni sud je ovog utorka donio presudu kako je taj pretres bio protivan Ustavu. A tom presudom nije samo pomognuto slobodi tiska u ovoj zemlji.

Titel Cicero

... sada je podržao i list "Cicero"

Sloboda tiska je u Njemačkoj jedan od stupova demokracije. Svojevrsno krštenje i te slobode i demokracije Njemačka je proživjela prije 41 godinu u takozvanoj aferi sa listom "Der Spiegel". Tada je osnivač i izdavač tog tjednika Rudolf Augstein odveden u zatvor pod optužbom navodne veleizdaje. Ali ta optužba nije bila opravdana, kako se uspostavilo, i Augstein je pušten na slobodu. I tada, prije četri desetljeća, je Ustavni sud stao u obranu slobode tiska i izvještavanja. Jer to je - citiramo - "Bitna sastavnica slobodarske države". Ovog utorka je sud morao opet pomoći novinarima, jer se očito sustavno i malo po malo, sloboda tiska u međuvremenu ipak potkopala.

Pretresi stanova i redakcija, kao i zaplijene kao kod magazina "Cicero" su postali sve češći. Od 1987. je Njemačko udruženje novinara zabilježilo 187 takva slučaja. Optužba je uvijek iznova "poticanje ili sudioništvo u odavanju državne tajne". Pa čak i ako novinarima na kraju prijete tek male globe, takav postupak zastrašuje i odvraća od istraživanja. To važi i za novinare i za one koji žele nešto novinarima otkriti. A kad se novinarima zaplijene njegovi materijali, zapravo ga se itekako kažnjava i materijalno: jer bez njegovih bilješki i materijala on tjednima ne može ni raditi i utoliko mu se ugrožava i njegova egzistencija. Zato će i novinar dva puta razmisliti, hoće li još jednom kritički izvještavati o postupcima državnog aparata. Ili barem onda, kada zbog vjerodostojnosti izvještaja, mora objaviti dijelove tajnih dokumenata do kojih je došao.

Upravo to i jest računica državnih službi: kako izvještavaju novinari koji se time bave, zato već masovno i nevažne papire koji imaju ikakve veze sa osjetljivim pitanjima obilježavaju kao "povjerljivo" ili "tajno". TO se pokazalo i u slučaju bivšeg njemačkog zatvorenika u Guantanamu, Murata Kurnaza. Ako neki novinar onda citira taj dokument, morao je do sada računati sa krivičnim progonom.

Ali i u ovom slučaju, baš kao i u svakom drugom, javnost ima pravo na transparentnost i informaciju. Civilno društvo ima pravo znati, kako se državni dužnosnici i njihovi organi odnose prema poštivanju ljudskih prava. Jer možemo se obraniti od prekršaja i nekorektnih postupaka državnih tijela samo ako za njih uopće saznamo. I upravo to i jest zadaća novinara u jednoj demokraciji; sakupljati informacije o zloupotrebi i prikazati ih javnosti. Jer samo javna rasprava o takvim, možda i osjetljivim informacija, osigurava demokratske odnose u jednom društvu.

Njemački Ustavni sud se još jednom odlučio za slobodu tiska: samo objavljivanje neke službene tajne u buduće neće biti dovoljno da bi se opravdao pretres redakcija i privatnih prostora. Nalog za pretres ne može se opravdati ni argumentom kako se na taj način traži, tko je u državnom aparatu i otkrio te dokumente. Utoliko - i još jednom; nisu pobijedili samo novinari jednog lista, nego prije svega je pobijedila demokracija i civilno društvo.