1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Komentar: Umjetnost i demokracija

Tradicionalno i dopadljivo? Ili potpuno otkačeno? Na natjecanju Eurovision Song Contest (ESC) može se vidjeti i jedno i drugo, ponekad ujedinjeno u jednoj pjesmi. Tako je bilo i ove godine, smatra Rick Fulker.

1956. godina. Europa, ratom uništeni kontinent se već nalazi u obnovi, ali ožiljci na polju kulture su još tu. Potraga za onim što bi povezivalo donedavno zaraćene zemlje je težak i mukotrpan posao. Ipak, Europska asocijacija radio i TV-postaja (European Broadcoasting Union) pokreće glazbeno natjecanje u kojem sudjeluju dojučerašnji neprijatelji.

Što je, međutim, to što se može svidjeti širokim slojevima ljudi koji govore različite jezike, što je to što može izazvati osjećaj zajedništva? Nema jasnog odgovora na to pitanje, ni i 60 godina nakon pokretanja nečega što je preraslo u najveći show-program na svijetu. Svaki put kad netko povjeruje da je pronašao "dobitnu formulu" za ESC, iduće natjecanje ga razuvjeri u tome.

Umjetnost ili demokracija?

Kako pronaći nešto posebno, drugačije, umjetničko - kad sve ovisi od procesa koji izgleda kao demokratsko glasovanje širokih masa? Da li je to oprečno samo po sebi? ESC je tijekom svoje povijesti obilovao “čudacima”. Ovo natjecanje je ponekad više izgledalo kao paralelni univerzum, nego odraz aktualne pop-glazbe.

U međuvremenu se mobilizira čitava "industrija" kako bi se zabilježio uspjeh neke zemlje na ESC-u. Često je jasno vidljiv smišljeni koncept cijelog nastupa, od koncepta pjesme do načina izvedbe. Tako je ove godine bilo s nastupom Rusije, sa svojom je mirovnom porukom sve to bilo previše proračunato. Takva računica se često i ne isplati, a ovo natjecanje nas uvijek iznova iznenađuje svojim ishodom.

Da li ovo "freak-show"? Prošle godine je pobijedila pjevačica s bradom. Conchita Wurst svoj uspjeh može dobrim dijelom zahvaliti Vladimiru Putinu i Aleksandru Lukašenku. Omalovažavanja koja su iz Rusije i Bjelorusije stizala na račun austrijskog transvestita, i s tim u vezi na račun "gay" Europe, mobilizirala su "glasačko tijelo" u korist Conchite. Ona (ili on) je s natjecanje poslala poruku tolerancije i pravo na samoopredjeljenje, ali istovremeno mu je dala i političku dimenziju. Austrija, možda i Europa, dobile su kraljicu, a kraljica je bila zapravo kralj. Koja, ipak, zna dobro pjevati. Conchita se izdigla iznad statusa "freaka" i postala "mainstream".

Rick Fulker

Rick Fulker

Glazbena raznolikost

Šta je rezultat ovogodišnjeg natjecanja? Bilo je mnogo "power-balada" (što je i za mene novi termin), a malo onoga što bi se moglo svrstati u rubriku "trash", ono što je svjesno napravljeno s lošim ukusom. Nije bilo jasnog favorita. Mogli su se čuti razni glazbeni pravci i bilo je tu doista mnogo kvalitetnih pjesama. Bilo je poruka protiv rata i genocida (Mađarska, Francuska, Armenija), ili pjesama koje su govorile o ljudskim tragedijama (Norveška). Bilo je tu kultiviranih zabavnih melodija (Velika Britanija), party-pjesama (Izrael) ili jednostavnih emotivnih balada s ljudskim porukama (Cipar). To što njemačka pjevačica nije dobila nijedan bod je za žaljenje, ali je u prvom redu posljedica toga što je ovo bila godina s vrlo visokim nivoom pjesama.

Umjetnost i demokracija!

To tvrdim čak i ja, koji sam ljubitelj Wagnera i čovjek koji rado ide u operu i na koncerte klasične glazbe. U neko doba sam primijetio da je ESC veoma važna tema razgovora među kolegama, posebno među onima s Balkana i istočnoeuropskih država. Oni to natjecanje ne shvaćaju kao zabavu, nego kao nešto veoma ozbiljno. A kada jedan muzički događaj privlači pažnju ne samo kolega novinara, nego i 200 milijuna gledatelja pred TV-ekranima, onda se kad-tad i netko poput mene mora suočiti s tim.

Ideja Eurosonga je već našla plodno tlo u Aziji. Na 60. godišnjicu na natjecanju je sudjelovala i Australija, a Kina je prvi put prenosila ESC. Moja domovina, SAD, vjerojatno nikada neće sudjelovati. Ali i tamo se organiziraju zabave na kojima se gleda ESC, prvenstveno među pripadnicima LGBT-populacije.

Što reći na kraju? Bila je ovo godina kvalitetnih pjesama. Pobijedila je (po šesti put) Švedska, s pjesmom Heroes, pjesma sa "zamahom" i s "herojskom" porukom koja nije bila previše uočljiva. A što je s pitanjem podnose li se demokracija i umjetnost? I s tim sam se pomirio. Mogu, to idej jedno s drugim. Na kraju krajeva i Wagner je htio da se njegova muzika svidi ljudima.

Preporuka uredništva