1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Komentar: Tursko rješenje Angele Merkel

Merkel se nada pomoći Turske u rješavanju izbjegličke krize, zemlje s velikim demokratskim deficitima. Udvaranje Turskoj može pomoći samo privremeno i budi sumnje u kancelarkinu vjerodostojnost, smatra Marcel Fürstenau.

Sad je izbjeglička kriza postala čak slučaj za NATO. Sjevernoatlantski savez bi trebao zaustaviti krijumčare ljudi u Egejskom moru između Turske i Grčke. To su dogovorili njemačka šefica vlade Angela Merkel i turski premijer Ahmet Davutoglu u ponedjeljak u Ankari. Baš je dobro da se već u srijedu u Bruxellesu sastaju ministri obrane zemalja članica NATO-a. Tamo će moći intenzivno diskutirati o ovom novom prijedlogu u politici prema izbjeglicama.

Neovisno o pitanju je li NATO doista nadležan, već i sama pomisao na to dokazuje prije svega da Europa nema zajednički plan. A kad ovdje pričamo o Europi, onda se izričito misli i na Tursku. Ta zemlja na koncu konca već od 1999. ima službeno status kandidata za ulazak u Europsku uniju. Svejedno Merkel Turskoj, pretežito azijsko-muslimanski obilježenoj zemlji, želi u najboljem slučaju dati status „privilegiranog partnera“. Dugo je vremena Njemačka određivala što bi to moglo značiti. A sad su se odnosi polako promijenili.

Erdogan određuje cijenu

Turska, koja pod vladavinom autokratskog predsjednika Tayyipa Erdogana ionako već nastupa samopouzdano i svjesna svoje moći, sve više određuje „cijene“ – i politički i financijski. U to pripadaju i tri milijarde eura koje su najavljene u studenom prošle godine (i prije nekoliko dana konačno obećane) za skrb o preko dva milijuna izbjeglica iz Sirije koji se nalaze u Turskoj. To je novac, obzirom na katastrofalno stanje u kojem se nalaze ti ljudi, koji je itekako hitno potreban. Ali to je i novac kojim se posvađana i razjedinjena Europska unija želi iskupiti. Tako se naime želi spriječiti da u Europu dođe još više izbjeglica.

Marcel Fürstenau

Marcel Fürstenau

Obzirom da Njemačka ovako i onako snosi najveći dio tereta, Berlin je preuzeo ulogu „platiše“ i podmirit će najveći dio računa. Hoće li tu išta biti od političke dobiti kojoj se nada Angela Merkel? Oko toga postoje opravdane sumnje. Iako EU već odavno oprema Frontex, agenciju za nadzor vanjskih granica, izbjegličke, često smrtonosne, rute preko Sredozemnog mora i Balkana i dalje su propusne. Zvanje NATO-a u pomoć je samo priznanje EU-a da Unija problem ne može riješiti sama.

Turska daleko od demokratskih standarda EU-a

Merkel se može samo nadati. Zato ona sad šalje i njemačke stručnjake u Tursku koji bi trebali pomoći u ublažavanju patnji Sirijaca koji bježe od bombi Asadovog režima i bombi Rusa. Neće to biti zadnja kolona jada i bijede, pritisak na susjednu Tursku će se pojačati. Moguće je da će Ankara vrlo skoro zahtijevati novu pomoć. Ali svaki novi ček, svaki novi sastanak s Angelom Merkel je znak političkog podizanja vrijednosti koji ta zemlja nije zaslužila.

Turska, kandidat za članstvo u EU-u, od demokratskih je standarda EU-a udaljena svjetlosne godine. Za tu je procjenu dovoljno podsjetiti na ratničku politiku prema Kurdima i jako ugroženu slobodu medija. Svejedno se njemačka politika dodvorava Turcima i osjetno je utišala kritike oko situacije u Turskoj, NATO-članici i partnerskoj zemlji. Turska se više nego ikada može radovati ukazanom poštovanju. Tek prije dva tjedna su održane prve konzultacije Njemačke i Turske na razini vlada.

Nova uloga turske politike

Dok turska politika uživa u novoj ulozi, istovremeno je sve mračnije stanje u kojem se nalazi Merkel. Činjenica da se ona u nuždi udvara jednoj zemlji poput Turske, kratkoročno će joj možda osigurati malo prostora za političko djelovanje. Ali dugoročno joj to ništa neće pomoći. Njemačka je tek na početku izbjegličke krize. Doći će stotine tisuća novih ljudi koje treba zbrinuti i integrirati. U očima tih ljudi kancelarka još uvijek ima određenu vjerodostojnost. U odnosu prema Turskoj ona je doduše pragmatična, ali nažalost i neiskrena.

Preporuka uredništva