1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Komentar: Tko je "avangarda" Europe?

Usred krize Europske unije i svađe oko solidarnosti među članicama, Pariz predlaže: "Osnujmo avangardu zemalja Europe." Ali ovo je krivi trenutak za odvažan skok naprijed, misli Barbara Wesel.

"U krizama je Europska unija uvijek postajala još snažnija" - to je standardna parola europskog procesa ujedinjavanja. Ali upravo je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier upozorio na ovo djetinjasto uvjerenje: on nije siguran da će ovaj puta ići tako lako.

I pogled u medije diljem Europe pokazuje da se posvuda kriza u Grčkoj uzdiže u test izdržljivosti za Europsku uniju. Nedostaje duh solidarnosti, žale se prije svega komentatori u Francuskoj i Velikoj Britaniji, nasuprot tome pobjeđuju uskogrudni nacionalni interesi i izlazi na vidjelo dubok jaz u gospodarskim i političkim pitanjima.

Zapanjuje činjenica da su osobito anglosaksonski blogovi i listovi puni srdžbe i osuda i traže od Njemačke neograničenu solidarnost s Grčkom. Nisu li baš Britanci ti koji za sebe potpuno odbijaju nekakvu solidarnost? Ovdje se očito različite članice mjere različitim mjerilima.

Trebamo li sad više Europe?

S jedne strane se ta beskonačna srdžba na Nijemce, kojima se istovremeno predbacuje "sitničava duša" u fiskalnoj politici i neokolonijalistička "čežnja za vladavinom", zapravo zasniva jednostavno na razočaranju. Jer desetljećima je u Europskoj uniji vladalo pravilo: u slučaju dvojbe, platit će Njemačka.

I Tsiprasova vlada se dugo pouzdavala u to pravilo. Gdje god je u Europi trebalo novca za rješavanje problema ili za stvaranje kompromisa, Berlin je uvijek bio velikodušan. To je bio rezultat povijesnog nasljeđa i osobiti doprinos za "izgradnju Europe" i to je sasvim u redu. Ekonomisti to zovu "troškovi donošenja odluke". Ali to produženo doba poraća je završeno.

Sada iz Francuske, gdje se njemačku vladu prije svega optužuje za nedostatak europske vizije, dolazi stara ideja u novom ruhu: ne trebamo manje, nego mnogo više Europe i trebamo stvoriti neku vrstu avangardnog saveza, kaže François Hollande. O tome se već dvadeset godina uvijek iznova diskutira i to pod šifrom "jezgra Europe".

Barbara Wesel

Barbara Wesel, studio DW-a u Bruxellesu

Nekoliko zemalja koje to žele trebaju se još tješnje udružiti i već stvoriti zajedničke nad-državne institucije, a ostale zemlje će se polako vući za njima. Francuski predsjednik tu već zapada u pravi europski zanos: on je predložio "prihvatiti se ideje europske vlade i nju opremiti vlastitim proračunom i vlastitim parlamentom". Sanjaj dalje, François! I odmah na početku nam reci, treba li ministar financija biti Nijemac ili Francuz?

Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, kojeg se sad nepravedno napada sa svih strana, pri tome mora doživjeti osobiti déjà-vu: nije li baš on u devedesetima o Francuskoj i Njemačkoj govorio kao o "čvrstoj jezgri" Europske unije?

Nema sloge o pravilima i okvirima

U ovoj novoj raspravi o europskoj viziji i cilju se zdušno brka sve i svašta: europska kulturna povijest, ideali i Exel računovodstvene tablice, oprost dugova i nacionalni ponos naroda. Nastaje kaotična zbrka od ideologija i snova o nekom boljem svijetu. I tko je tu onda "naprijed" ili ta "avangarda"? Hoće li život biti bolji ako se Njemačka i Francuska tješnje povežu?

Naši francuski susjedi stoje pred zastojem u velikim reformama, bore se s golemim teretom socijalne države i vječitim revolucionarnim genom koji se nalazi u svakom Francuzu. U Njemačkoj je u mješavinu došlo nešto previše neoliberalizma, ima na svim stranama socijalnih problema koje treba riješiti i još uvijek u svakom njemačkom građaninu ruje crv štednje i reda. I to dvoje sad trebaju stvoriti neku vrstu Europske vlade i dogovoriti se o zajedničkim pravilima? To do sada nije išlo, zašto bi dakle to odjednom bilo moguće?

I uopće: je li u ovim vremenima krize i optužbi, psovki i teških optužbi pravi trenutak da se odvažimo na još jedan hrabar skok u nepoznato? Vjerojatno - ne baš. Još uvijek vrijedi i stara opasnost da će se Europa podijeliti u geografske, ekonomske ili političke skupine: to može dovesti do potpunog raspada. Tko želi biti među državama drugog reda, među ponavljačima, dužnicima i nesposobnjakovićima za reforme?

Premalo hrabrosti može blokirati Europu, ali previše hrabrosti je može ubiti. Sad ne trebamo počiniti samoubojstvo zato jer se bojimo svađe u obitelji. Čak i ako moramo priznati da raspoloženje već dugo nije bilo tako loše. Ali sljedeća kriza - koja se neće zvati Grčka - bi nam trebala vratiti pozornost na prednosti koje nam nudi naš klan, bez obzira na svu svađu.

Preporuka uredništva